To pokazuje opsežna naučna studija objavljena u prestižnom časopisu Environment International, zasnovana na mobilnim mjerenjima zagađenja zraka provedenim u Sarajevu od 12. januara do 2. februara 2023. godine. Umjesto oslanjanja na nekoliko fiksnih mjernih stanica, istraživači su kroz grad vozili mobilnu laboratoriju, bilježeći zagađenje iz minute u minutu — ukupno u 39 krugova vožnje, svaki u trajanju od oko sat i po.

Rezultat je detaljna mapa koja po prvi put jasno pokazuje gdje tačno Sarajevo diše najgore — i zašto.

Kuhinje se vide, ali ne guše grad

Jedan od nalaza koji je odmah privukao pažnju jeste da se u samom centru grada, naročito u zonama s velikom koncentracijom restorana, u vazduhu vidi poseban “potpis” čestica koje potiču iz kuhanja. U pojedinim tačkama taj izvor čini i do trećine organskog dijela zagađenja.

Drugim riječima: dim iz kuhinja postoji, mjerljiv je i prostorno se poklapa s ugostiteljskim objektima.

Ali naučnici su vrlo jasni — to nije glavni problem Sarajeva. Kuhinje su lokalni izvor koji se može relativno brzo rješavati tehničkim mjerama: boljom ventilacijom, filterima, standardima i kontrolama. One mogu pogoršati kvalitet zraka u centru, ali ne objašnjavaju zašto cijeli grad navečer “nestaje” u smogu.

Večernji smog ima adresu: kućna ložišta

Pravi odgovor leži tamo gdje je i politički najneugodniji — u kućnom grijanju na čvrsta goriva. Studija pokazuje da se najveći skokovi zagađenja dešavaju naveče, upravo u vrijeme kada većina domaćinstava pojačava grijanje, a vazduh u sarajevskoj kotlini miruje i “zaključava” sve emisije iznad grada.

Zato Sarajevo naveče često izgleda kao potpuno drugi grad nego tokom dana.

Mjerenja su otkrila i jasne prostorne razlike: dok su popodne koncentracije relativno ujednačene, naveče se pojavljuje izražen obrazac istok–zapad. Prema zapadu grada, posebno na Ilidži, vrijednosti su znatno više nego u centru. U večernjim satima prosječne vrijednosti na Ilidži iznosile su oko 165, dok su u centru bile oko 91. Naučnici ovo povezuju s kombinacijom lokalnog loženja i zadržavanja vazduha u kotlini.

Saobraćaj nije nestao — samo ga “preglasava” dim iz dimnjaka

U ovoj studiji saobraćaj nije ispao najveći izvor zagađenja, ali to ne znači da je nebitan. Naprotiv: u zimskim večerima njegov udio u procentima izgleda manji samo zato što ga “preglasava” masovni dim iz kućnih ložišta. U stvarnim koncentracijama, saobraćaj i dalje značajno doprinosi lošem vazduhu, posebno u prometnim zonama.

Brojke bez uljepšavanja

Prosječna koncentracija PM2.5 čestica tokom kampanje iznosila je oko 42,7. Oko 66 posto svih minutnih mjerenja bilo je iznad dnevne smjernice Svjetske zdravstvene organizacije (15). U oko deset posto vremena vrijednosti su prelazile 100, a mobilna mjerenja su zabilježila i kratke “udarce” zagađenja do gotovo 400 — obično pri prolasku pored snažnih lokalnih izvora.

Drugim riječima: ovo nije problem “par loših dana”, nego sistemski obrazac.

Šta nauka kaže da treba uraditi — bez iluzija

Poruka studije je jasna, ali ne i jednostavna: nema čarobnog dugmeta. Čak i vrlo veliko smanjenje loženja ne bi automatski riješilo svaku zimsku epizodu smoga. Zato je potreban paket mjera.

Ako se traži najveći efekat, prioritet je grijanje: masovna zamjena starih peći i ložišta, ozbiljne subvencije koje ljudima stvarno omogućavaju prelazak na čišće opcije, kontrola kvaliteta goriva (mokro drvo znači više dima) i širenje pristupa centralnom grijanju tamo gdje je to moguće. Uz to mora ići i sprovođenje mjera — inspekcije, kontrole dimnjaka i nadzor upravo u večernjim satima, kada zagađenje najviše raste.

Saobraćaj je drugi front: kontrola vozila koja stvarno dime, funkcionalan javni prevoz kao alternativa automobilu i ograničenja za najprljavija vozila u najopterećenijim zonama.

Za centar grada postoje brže, lokalne mjere: standardi za ventilaciju i filtraciju u velikim kuhinjama, redovne kontrole odvoda dima i obavezni filteri tamo gdje se pokaže da objekat pravi problem u gusto naseljenoj zoni.

Zašto se rješenja sporo vide

Odgovor je jednostavan i neugodan: najveći izvor smoga ujedno je i najskuplji za riješiti. Ljudi moraju grijati domove. Promjena sistema grijanja košta. Zimi nema pauze dok se politika dogovori.

Zato se mjere stalno sudaraju s istim preprekama: nedovoljni budžeti, strah od socijalnih posljedica, infrastruktura koja nije svuda spremna i slaba provedba na terenu. A rezultati, čak i kada se mjere sprovedu, ne dolaze odmah.

Studija zato indirektno poručuje još jednu važnu stvar: smog u Sarajevu nije “sudbina kotline”. To je račun koji se može planirati, mjeriti i sistemski smanjivati — ali samo ako se prestane glumiti da je problem misteriozan.

„Naučni rad o kvalitetu vazduha u Sarajevu jasno pokazuje da se koncentracije ključnih zagađivača često probijaju iznad smjernica Svjetske zdravstvene organizacije, što dugoročno povećava zdravstveni rizik i pritisak na cijeli ekosistem, ne samo na ljude. Pošto su izvori praktično ‘mapirani’ — ložišta na čvrsta goriva, saobraćaj i večernje emisije iz kuhinja i ugostiteljstva — sada je lopta u dvorištu politike: ili se provodi ozbiljan paket mjera i projekata (čistije grijanje, kontrola emisija, bolja mobilnost), ili nastavljamo sa novim rekordima i zadržavamo status jednog od najzagađenijih gradova na svijetu,“ rekao je Vojo Milanović, master biologije.

Nauka je, barem, svoj dio posla uradila. Sada je red na konkretna pitanja: koliko je peći zamijenjeno, koliko domaćinstava je dobilo stvarnu pomoć, koliko kontrola je urađeno i koje su prioritetne zone. Jer zagađenje vazduha nije apstraktna tema — to je politika koja se, svake zime, direktno udiše.