Olivera kaže da shvatila da je ovo njen svijet kada je postala majka.

„Tada sam se počela više zanimati za ovaj poziv. Prepoznala sam da je to poziv koji mene ispunjava i da ja ništa drugo na svijetu ne bih tako radila sa srcem i s ciljem i ljubavlju kao to“, priča Olivera, koja ističe da joj je dobijanje Svetosavske nagrade velika čast i veliko priznanje.

Prema njenim riječima, to nije priznanje samo njoj, već cijeloj pedagoškoj struci.

„Mi, vaspitači, smo prvi na stepenici što se tiče obrazovanja i vaspitanja djece, a možda smo i najvažniji, zato što ako djeca prvi korak urade kako treba, ako je on stabilan, siguran, oni će sigurno koračati u budućnost i na svom putu učenja i odrastanja. Meni lično ova nagrada je i velika motivacija i odgovornost, znači da moram biti još bolja, da moram to i dokazati, a nadam se da će i mojim kolegama biti inspiracija“, kaže ona.

Kako dodaje, do Svetosavske nagrade se ne dolazi na osnovu jednog projekta, već kontinuiranog rada, pa joj ova nagrada, kako ističe, dođe kao kruna za sve učinjeno.

I dok mnogi kritikuju digitalno doba, Olivera je sve alate novog vremena iskoristila na pozitivan način, pa tako sa djecom snima dokumentarne filmove, a neki od njih su „Jedan dan u vrtiću“, „Povratak tradicionalnih vrijednosti“, „Lutka Nevena“.

U radu sa mališanima, koji traje duže od decenije, Olivera je učila njih, ali su i oni učili nju, pa kaže da je najvažnije da komunikacija bude dvosmjerna, kao ljuljaška.

„Mi učimo djecu, djeca uče nas. Mi jednostavno više nismo jedini izvor znanja. Nekad ste imali vaspitača, učitelja, pa on dođe i kaže to je tako. Međutim, djeca danas, kako živimo u digitalnom dobu, imaju veliki izvor informacija. Prosto, vi kada dijete doživljavate kao ličnost, kada ga uvažite, kada je partner u vašem radu, u vaspitanju, onda dosta toga možete i naučiti“, objašnjava ona.

Kako dodaje, djeca više ne žele da budu pasivni posmatrači.

„Dijete hoće da bude aktivni učesnik u svom razvoju. I ako vi njega tako uvažite kao ličnost, i ako mu date tu ulogu, to će se vama višestruko vratiti. Kada ste spremni da date ljubav, zaista će vam je i uzvratiti. To je možda nešto i najljepše u ovom poslu“, kaže ona.

I dok je rad sa djecom i ljubav koju dobijaju i pružaju nešto najljepše što nosi posao vaspitača, njihov poziv u društvu i nije baš na cijeni.

Prema njenom mišljenju, vaspitači su danas neopravdano zapostavljeni.

„Možda nismo adekvatno nagrađeni, nismo adekvatno priznati. Nažalost, ne treba da bude tako jer ako uzmete da je razvoj mozga djeteta najveći u tom predškolskom uzrastu, onda možete misliti koliko je to važno. Ja uvijek kažem da su nama djeca neminovno nosioci budućnosti, nosioci novog sutra, ali mi, vaspitači, smo temelji njihovog danas za njihovo buduće sutra“, priča ona, dodajući da je ulaganje u predškolsko vaspitanje jedino sigurno ulaganje za budućnost.

Sve to dovelo je do toga da zanimanje vaspitača više i nije toliko popularno, a prema njenim riječima, sve više mladih odustaje upravo od ovog poziva.

„Sutra ćemo ostati bez stručnog kadra. A šta ćemo onda? Ko će nam sutra vaspitavati djecu? Prosto ćemo ostati bez tog kadra, biće još nešto malo entuzijasta koji to žele i koji to vole“, ističe Janjićeva, dodajući da su vaspitači produžena ruka roditelja.

A za sve mlade koji žele da se bave ovim poslom Olivera ima poruku.

„Moja poruka bi bila da se zaista usude, da sve te svoje predrasude pretvore u izazove. Ako su spremni da daju ljubav, ona će im se višestruko uzvratiti. Svaki dan je nova avantura, novi izazov, i na kraju krajeva imate tu mogućnost da se cijeli život igrate“, poručuje Olivera, pišu Nezavisne novine.