Himalaji, veličanstveni planinski lanac koji se prostire preko nekoliko zemalja južne Azije, poznat je kao najviša i najimpresivnija planinska barijera na svijetu.

Himalaji predstavljaju vrhunac karijere svakog planinara. Uspon na neke od vrhova zahtijeva izuzetnu fizičku spremnost, mentalnu snagu i opsežne pripreme.

U to se uvjerio i Simo Terzić, treći Paljanin koji se popeo na neki himalajski vrh, a prvi koji se popeo na Island peak koji se nalazi na nevjerovatnih 6.189 metara nadmorske visine. 

[gallery ids="543756,543757,543755,543754,543753"]

 

U razgovoru za naš portal Terzić je otkrio da sam vrh Island peak nije najviši vrh na Himalajima, ali da je jednako izazovan i poznat u planinarskim krugovima.

- Odluku da idem na Himalaje donio sam vrlo lako, s obzirom da je Marino Vidović iz Livna bio organizator ove ekspedicije. Imam potpuno povjerenje u njega, njegove organizacione i druge sposobnosti, jer pored toga što je dugogodišnji planinar, on je i gorski spasilac. Imali smo višestruko sertifikovanu planinarsku opremu koju znam da koristim i dobro organizovan i osiguran put, tako da nije bilo nikakve dvojbe o mom učešću u ovoj ekspediciji - započinje priču za ALOonline.

Ovogodišnji Vaskrs Terzić će pamtiti i po tome što je na taj dan, spomenuvši Boga, krenuo u pohod na himalajske vrhove.
- Prošle godine u oktobru odlučili smo da ćemo se popeti na Himalaje. Nekoliko dana nakon što mi je to predložio i kada sam se finansijski organizovao, prihvatio sam Marinov poziv. Sa sarajevskog aerodroma poletio sam u Istanbul. Tamo me dočekao sa još dva učesnika ekspedicije, Njegošem Kalajdžijom iz Brčkog i Jurom Ćurkovića iz Zagreba. Noćnim letom iz Istanbula poletjeli smo za Katmandu - kazao je Simo.

[gallery ids="543762,543763,543765,543766,543764,543761"]

 

Uspon na Himalaje trajao je 21 dan i bio je sve samo ne lak. Ekstremni vremenski uslovi, niske temperature, rijedak vazduh i opasni tereni samo su neki od izazova kojima je Simo gledao u oči. Ipak, njegov duh nije klonuo. Vođen željom da ostvari svoj san i postane jedan od malobrojnih sa naših prostora koji su osvojili vrhove ove planinu, nastavio je da se penje, korak po korak, metar po metar.

Kako kaže naš sagovornik, cilj ove ekspedicije bio je uspon do Everest baznog kampa, aklimacioni uspon na vrh Kalapatar koji je visok 5.644 metra iznad mora, dok je kamp 5.364, a krajnji cilj bio je i vrh Island peak, a on je visok 6189 metara.
- Pored toga što je visok vrh, u pitanju je i tehnički zahtjevan uspon. Penjali smo se preko zaleđene stijene, gdje su postavljena fiksna užad uz koja se penju planinari uz pomoć specijalizovane alpinističke opreme, a to su žimari i karabineri. U povratku se koristi spravica koju planinari zovu osmica i uz pomoć nje se vrši abzajlovanje niz postavljeno fiksno uže - ističe naš sagovronik.

Ono što je njega najviše fasciniralo poput i drugih planinara koji se penju na Himalaje jeste organizacija života.
- Nema nikakvih putnih komunikacija, sve što gore stigne, došlo je ili na leđima ljudi ili životinja. Fascinirala me je borba sa prirodom, kako ljudi siju kulture, na prvom mjestu krompir, kako se bore za parče pripitomljene zemlje na kojoj žele da žive i da ostanu, kako se prilagođavaju sve većem broju turista. Svoj život organizuju tako da mogu nekako da ostvare neke prihode i dobit od turista koji dolaze u ogromnom boju. Stvarno čovjek osjeća ogromnu zahvalnost zbog svega onoga što je nama na ovim prostorima vrlo lako dostupno, uprkos nekim poteškoćama sa kojima se mi kao ljudi, društvo i kao zemlja susrećemo - priča Terzić.

[gallery ids="543750,543748,543749,543751,543752"]

Prijatelji i rodbina bili su zabrinuti kada im je saopštio da će se popeti na Himalaje, prije svega zbog dalekog puta i nedostupnosti. Međutim, ubijedio ih je da ne ide na planinu koja odnosi živote.

- Rekao sam im da neću ići bilo gdje ukoliko se budem osjećao loše ili ako bi moj život mogao biti u opasnosti, konkretno mislim na visinsku bolest. Naravno, svi su brinuli, što je prirodno i normalno, ali hvala Bogu, vratio sam se živ i zdrav. Ovo je zaista jedna lijepa uspomena koju posvećujem porodici i prijateljima, a posebno onima koji su na ovom putovanju bili uz mene i bez čije pomoći sigurno ne bih uspio - rekao je Simo za ALOonline.

Najveći problem bila je klimatizacija i ogromna nadmorska visina koja ne postoji nigdje na teritoriji Evrope.
- Najteža je bila borba sa visinom, kada smo sa 4.730 metara iz posljednjeg čvrstog zidanog smještaja izlazili na istureni bazni kamp na 5.850 metara. Jedva sam izdržao, posljednim atomima snage sam se uvukao u šator. Predveče sam uzeo tabletu deksametazon, ona se koristi za prevenciju visinske bolesti. Ona mi je presudno pomogla da se koliko-toliko oporavim do ujutru. Kada smo ustali, spremili smo se, pojeli po čokoladicu, popili par gutljaja vode i tada smo krenuli u konačni uspon na vrh.

[gallery ids="543831,543832,543835,543830,543834,543829,543833"]

Što se tiče samog boravka na vrhu, na koji se popeo posljednjim atomima snage, nije bilo posebnog mjesta za radost i euforiju.

- Trebalo se istim tim teškim putem i vratiti nazad do isturenog baznog kampa, gdje smo kratko odmorili. Nakon toga smo se svih 1.200 metara nadmorske visine spuštali po jednoj stazi koja uopšte nije laka za kretanje. Morali smo da vodimo računa o mokroj stijeni, klizavom kamenu i nestabilnoj površini. Radovali smo se tek kada smo došli u posljednje selo, a pravu euforiju osjetio sam za nekoliko dana. Tada sam zaista shvatio na kakvom smo putovanju bili, šta smo sve vidjeli i kakve avanture doživjeli.

Za kraj razgovora, Terzić napominje kako planinari nikad ne kažu da osvajaju planine, jer one osvajaju nas.
- Planine ostaju tu gdje jesu, a mi smo samo jedan momenat u vječnosti kojima su one dopustile da im pristupimo, da im se poklonimo i izrazimo divljenje - zaključio je za ALOonline.

Simo Terzić pokazao je da uz dovoljno posvećenosti i pripreme, čak i najveći izazovi mogu biti savladani. Njegov uspon na Himalaje služi kao inspiracija mnogima, pokazujući da je moguće ostvariti snove bez obzira na prepreke.

BONUS VIDEO: