Banjalučanin Milan Minja Savanović, veterinar je po struci ali po životnom opredjeljenju, izabrao je da bude humanista. Zajedno sa armijom humanitaraca, skoro dvije decenije, široka srca, pomaže onima kojima je pomoć prijeko potrebna. U razgovoru za „Aloonline.ba“, Savanović je ispričao kako na nesvakidašnji način uspijeva da okupi ljude širom svijeta i organizuje humanitarne akcije. Takav karavan humanosti posjećuje mnogobrojne porodice širom Republike Srpske, a nerijetko stiže i do Kosova i Metohije.

- U banjalučkom naselju u kojem sam odrastao, nalazi se Dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja „Rada Vranješvić“. Djeca iz doma su išla s nama u osnovnu školu, dolazili su nam na slave, svi smo se družili. Postao sam preosjetljiv prema njihovim sudbinama, jer smo u školi čuli o njihovim životnim pričama, kako su ostali bez roditelja, sami, koliko nemaju te kako odrastaju u teškim uslovima... Njihove teške životne priče su me podstakle, one su bile okidač da se počnem baviti humanitarnim radom. Vođen njihovim sudbinama, odlučio sam da prvo koliko mogu pomognem toj djeci te dok žive u naselju, jer su poslije 18. godine morali napustiti dom. Kako sam odrastao, sazrijevao i stario, upoznao sam više ljudi i tu kreće širenje prijateljstava bez granica - rekao je za „Aloonline.ba“ Milan Minja Savanović.

Humanitarnim radom se bavi dugo, od djetinjstva. Kako Minja kaže, „akcijanje“ traje skoro dvadesetak godina.

[caption id="attachment_109238" align="alignnone" width="720"] Foto: Ustupljena fotografija[/caption]

- Mi nismo nikakva organizacija već neformalna grupa građana. Sve je krenulo od ideje mojih prijatelja i mene. Okačim objavu o humanitarnoj akciji na svom „Fejsbuk“ profilu, upoznam ljude sa svim detaljima, pa ko je u mogućnosti, javi se i pomogne. Nikada nikoga nisam lično zvao, slao pisma ili slično, ljudi sami nude pomoć. Sve je krenulo iz rane mladosti, a onda smo došli do toga da svakih 10 dana pravimo akcije i sve je dokumentovano. Lično sam sebi napravio neku vrstu „obaveze“, jer zaista hoću da odradim dobre akcije. To je moja interna želja i ne želim nikoga time da opterećujem, ali ljudi se stalno javljaju. Bez prijatelja ništa ne bih napravio. Svima njima veliko hvala što se uključuju. Takođe, odlazili smo i na Kosovo i Metohiju. Tamo nikada nismo išli turistički. Nosili smo pakete pomoći ili novac pa smo dolje kupovali i pravili pakete - kazao je Savanović.

Dodao je da tokom svake akcije upoznaje nove ljude koji u mjestu u kojem žive, poznaju nekoga ko ima teške uslove za život. Zbog toga, pronalazak onih kojima je potrbna pomoć, „ide lako“. Rijetko se ugrožene porodice same javljaju, oni svoju muku muče i ćute.

[caption id="attachment_109239" align="alignnone" width="750"] Foto: Ustupljena fotografija[/caption]

I ove godine, sa grupom humanitaraca, posjetio je selo Strojice nadomak Šipova i pomogao 19 ugroženih porodica.

- I ranijih godina smo posjećivali ovo mjesto. Tu živi 19 porodica koje broje 27 članova, od kojih su čak 12 samci. Odnijeli smo im kavlitetne pakete napravljene od hrane, osnovnih potrepština te sredstava za higijenu koji im mogu pomoći da prbrode ovaj zimski period, te da mogu sebi napraviti trpezu za Božić i pravoslavnu Novu godinu. Svake godine tražimo blagoslov od oca Radoslava Stankovića jer Strojice pripadaju njegovoj parohiji pa smo i ovaj put tako uradili. On je domaćin i on nas dočekuje, jer te porodice najbolje poznaje i inače im pomaže kad mi nismo tu. Ove godine, on i parohijani obezbijedili su im pečenice za Božić. Strojice su udaljeno i zabačeno mjesto u kojojem žive najčešće starije osobe. Ne možeš ti čovjeku od 85 godina obezbijediti uslove za rad, već s vremena na vrijeme mu možeš pomoći tako što ćeš, recimo,  kupiti osnovne potrepštine, lijekove, uplatiti struju, vodu. Ljudi najviše i najbrže zaborave starije građane, a realno gledajući, oni imaju najviše zasluga zbog toga što mi danas uopšte postojimo. Sačuvali su granice i teritorije, napravili i porodili nas – istakao je Savanović.

[caption id="attachment_109242" align="alignnone" width="389"] Foto: Ustupljena fotografija[/caption]

Iako porodice koje pomaže materijalno nemaju mnogo, Savanović priča da one imaju ljubav i volju za životom.

- Kada im dođemo, većina počne plakati jer ih niko nije obišao mjesecima, niti se oni kome obraćaju. Njihova djeca im nisu dolazila, neki najčešće i nemaju djecu ili ih nisu mogla posjetiti zbog korone. Oni preživljavaju svoju muku u svoja četiri zida i ćute o tome. Neki i dan danas imaju zemljane podove u kući, neku su bez toaleta, nemaju ni TV... Satima bih mogao nabrajati šta nemaju. Ali ono šti imaju je ljubav, nju svi imaju! Tu neku ljubav i volju za životom koja se zaista osjeti. Dočekaju nas sa suzam zbog radosti, a isprate osmijehom. Bude nam teško kada se rastajemo sa njima. Fino je doći, ali je teško otići od njih. Često smo obilazi ovaj kraj, vezani smo za manastir Glogovac. Šipovo, Janj te susjedna mjesta, podarila su najviše monaštva i sveštenstva u našem narodu. Duhovno sam vezan za taj kraj, svaka kuća je u onako teškom periodu davala po jednog monaha ili sveštenika. Smatram da smo mi dužni da se tim ljudima revanširamo na bilo koji način, roditeljima koji su rodil tu djecu, duhovnike koje se i danas mole za nas po cijelom svijetu - naglasio je Savanović.

[caption id="attachment_109243" align="alignnone" width="900"] Foto: Ustupljena fotografija[/caption]

Koliko god akcija da bude realizovano, kako kaže, uvijek ih pogode teške ljudske sudbine.

- Tokom ovih godina, bilo je toliko potresnih momenata koje nikad nisam objavio ili nisam pričao o njima. To su stvari koje zadržim u dubini duše i nemam snage da pričam o tome. Nekada dvije sedmice nisam mogao doći sebi zbog utisaka, naročito kad smo se vraćali sa Kosova i Metohije i kada vidiš razliku između života ovdje i dolje. Ali, imamo i mi naše Kosovo ovdje i Krajinu. Nekada danima razmišljam o tome da li je realno sve ovo što se dešava, sam sebe preispituješ da li je moguće da si posjetio ljude koji žive u takvim uslovima, da postoje građani koji žive kilometar i po od centra Banjaluke, a imaju zemljani pod, da imaju osmoro djece, a nemaju dodatak, da nemaju pitku vode... Svaki slučaj je priča za sebe, svi oni muče svoju muku - naveo je Savanović.

[caption id="attachment_109244" align="alignnone" width="900"] Foto: Ustupljena fotografija[/caption]

Savanoviću i njegovim prijateljima ovo nije prva humanitarna akcija. Osmijeh na lice vratili su do sada brojnim porodicama i uljepšali djetinjstvo mnogim djevojčicama i dječacima.

- Posjetili smo i pomogli porodice u Prijedoru, Derventi, Modriči, Novom Gradu, Kostajnici, Mrkonjić Gradu, Šipovu, Kozarskoj Dubici, Trebinju, Ljubinju, Bileći, Foči i mnoge druge.

Znali smo porodicama kupovati i poljoprivredne alakte, trimere, motorke. Kupili smo koze jednom čovjeku iz Novog Grada, pa je on za tri godine napravio čudo. Obišli smo ga, a on odgojio tri puta više koza, napravio štalu, jako vrijedan domaćin. Najdraže mi bude što nisam iznevjerio ljude koji su učestvovali u akciji, jer ovaj čovjek je mogao prodati koze koje smo mu nabavili. Drugo, bude mi toliko drago što je čovjek uspio stati na noge, stekao radnu naviku i što je samodrživ. U svakoj akciji između tri i pet novih donatora se priključe humanitarnom karavanu. Sve više se budi svijest kod ljudi za pomoć drugima. Najčešće pomažu ljudi koji  žive skromnije. Ja znam da nemaju ali daće i zadnje što imaju – zaključio je za „Aloonline.ba“ Savanović.