Sva je dobro poznato da jedna prosječna plata ni približno ne pokriva osnovne mjesečne troškove porodice, a kamoli dodatne izdatke za udžbenike, torbe, obuću, garderobu ili opremu za školu. Za porodice sa dvoje ili troje djece školskog uzrasta taj teret se dodatno umnožava, a tome doprinosi i sve prisutnija ponuda banaka i robnih kuća koje pred septembar nude posebne kreditne linije, popuste uz kartično zaduživanje ili mogućnost plaćanja školske opreme na rate.

Takva ponuda, makar naizgled, olakšava odluku o zaduživanju i gotovo ga "normalizuje", pa dizanje kredita za opremanje djeteta za školu sve više postaje uobičajena, gotovo očekivana praksa. Ono što je posebno zanimljivo jeste da se roditelji ne zadužuju samo zbog objektivne nemogućnosti da isprate troškove osnovnih potrepština, nego sve češće i svjesno, kupujući djetetu skuplje patike, telefon ili markiranu garderobu iako znaju da time premašuju realne mogućnosti porodičnog budžeta, samo da dijete ne bi "oskudijevalo" u školi u odnosu na vršnjake.

Upravo ta granica, između onoga što je porodici zaista potrebno i onoga što roditelj kupuje iz straha da dijete ne bude drugačije ili manje prihvaćeno, otvara pitanje zašto se zaduživanje toliko lako opravdava i šta se zapravo dešava kada roditeljska briga pređe realne finansijske okvire.

O tome smo razgovarali sa psihologom Teom Džombić Đurić.

Zapitali smo se zašto roditelji često osjećaju potrebu da djeci kupuju skupe patike, telefone, markiranu odjeću i druge stvari koje finansijski ne mogu priuštiti, čak i kada se zbog toga moraju zadužiti? 

Prema riječima naše sagovornice, iza ovakvog ponašanja često ne stoji samo želja da dijete ima skupe stvari.

"Kod roditelja mogu biti prisutni osjećaj krivice, potreba da djetetu pruže ono što sami nisu imali, ali i socijalno poređenje, jer kada roditelj vidi šta imaju druga djeca, može osjetiti pritisak da i njegovo dijete mora imati isto kako ne bi bilo "manje vrijedno" ili drugačije. U savremenom društvu materijalne stvari često postaju simbol uspjeha, pripadanja i društvenog statusa, pa roditelj ponekad pokušava kupovinom da zaštiti dijete od neprijatnih emocija ili da mu obezbijedi prihvatanje u vršnjačkoj grupi", objašnjava naša sagovornica. 

Problem, kaže Đurić, nastaje kada ta potreba postane jača od realnih finansijskih mogućnosti porodice, pa roditelj zbog toga ulazi u dugove i stvara sebi dodatni stres. Dugoročno, kako kaže, takav obrazac djetetu može poslati poruku da se ljubav, prihvatanje ili lična vrijednost povezuju sa onim što posjedujemo.

Na pitanje koliko je ovakvo roditeljsko ponašanje posljedica straha da će dijete biti ismijavano, odbačeno ili maltretirano od vršnjaka ako nema ono što imaju njegovi drugari, psiholog odgovara da strah od odbacivanja svakako može imati značajnu ulogu. Djeca su, objašnjava ona, posebno osjetljiva na vršnjačko prihvatanje i pripadanje grupi, a u određenim uzrastima materijalne stvari mogu postati jedan od načina na koji se status u grupi pokazuje, pa roditelj koji to prepoznaje pokušava da dijete zaštiti tako što će mu kupiti ono što imaju njegovi vršnjaci.

Ipak, naglašava sagovornica, važno je razlikovati stvarni vršnjački pritisak od roditeljske pretpostavke da će dijete biti odbačeno, jer nije svaka dječija želja posljedica maltretiranja. Zato savjetuje da roditelji razgovaraju sa djetetom i pitaju ga da li nešto želi zato što mu se zaista sviđa ili zato što se boji šta će drugi reći. Ukoliko zaista postoji ismijavanje, izolacija ili nasilje, onda problem, kaže Đurić, nije u tome što dijete nema određeni telefon ili patike, već je potrebno raditi na samom problemu vršnjačkog nasilja.

Pričali smo i o tome da li roditelj, pokušavajući da zaštiti dijete od vršnjačkog pritiska, zapravo može poslati poruku da je materijalni status važan za prihvatanje u društvu i sagovornica nam je odgovorila potvrdno, posebno ako se takav obrazac često ponavlja.

"Kada dijete kaže da svi u razredu imaju određenu stvar, a roditelj svaki put odgovori kupovinom, dijete kroz proces socijalnog učenja može usvojiti poruku da se pripadanje i prihvatanje obezbjeđuju materijalnim stvarima. To ne znači da roditelj svjesno šalje takvu poruku, jer je njegova namjera često upravo suprotna, odnosno želi da zaštiti dijete, ali djeca uče ne samo iz onoga što im govorimo, nego i iz našeg ponašanja", pojašnjava psiholog.

Zato je, kaže Đurić, važno razvijati kod djeteta unutrašnje samopoštovanje i osjećaj lične vrijednosti, kako ono svoju vrijednost ne bi procjenjivalo kroz brendove, telefon, garderobu ili finansijski status porodice. Istovremeno upozorava da ne treba ni romantizovati situaciju i djetetu govoriti da materijalne stvari uopšte nisu važne, jer one mogu biti važne u određenom socijalnom kontekstu, a cilj je naučiti dijete da njihova vrijednost nije presudna za njegovu vrijednost kao osobe.

Pitali smo sagovornicu kako roditelji mogu razgovarati s djecom o tome da ne mogu ili ne žele kupiti nešto što imaju njihovi vršnjaci, a da dijete pritom ne osjeti sram ili osjećaj da je drugačije? 

Najvažnije je, objašnjava psiholog, napraviti razliku između emocionalne validacije i popuštanja.

"Validirati djetetovu emociju znači priznati da razumijemo kako se osjeća, ali to ne znači da moramo ispuniti njegov zahtjev. Roditelj može djetetu reći da razumije što mu se nešto sviđa i da mu je teško kada vidi da druga djeca to imaju, ali da je porodica odlučila da to trenutno ne kupuje. Na taj način dijete dobija dvije važne poruke, da su njegove emocije važne roditelju, ali i da granica i dalje postoji", pojašnjava sagovornica.

Upozorava da treba izbjegavati posramljivanje poput poruka da dijete treba biti zahvalno što uopšte nešto ima, jer takve rečenice mogu povećati osjećaj krivice i srama. Dijete može biti razočarano, ljuto ili tužno zbog roditeljske odluke, i to je, naglašava psiholog, sasvim normalan dio emocionalnog razvoja.

Na kraju, šta je zdraviji odgovor roditelja kada dijete kaže da svi u razredu imaju određenu stvar, samo ono nema?

Prema riječima Tee Džombić Đurić, prvo je važno prepoznati emocionalnu potrebu koja stoji iza takve izjave, pa umjesto da roditelj odmah kaže da ga ne zanima šta drugi imaju, bolje je da pita dijete da li mu je teško zbog toga što neko prema njemu ružno postupa ili mu je jednostavno krivo što tu stvar nema.

"Na taj način roditelj ne negira djetetov doživljaj, već pokušava da utvrdi postoji li stvarni vršnjački pritisak, socijalna isključenost ili nasilje, a nakon toga može postaviti jasnu granicu i reći djetetu da razumije zašto to želi, ali da je porodica odlučila da to sada ne kupuje. Dijete tako uči veoma važnu životnu vještinu, a to je da može podnijeti frustraciju i neprijatnu emociju bez trenutnog zadovoljavanja svake želje, dok mu roditelj istovremeno daje sigurnost da nije samo u suočavanju sa vršnjačkim pritiskom", zaključuje psiholog. 

Poruka koju bi, prema riječima sagovornice, trebalo razvijati kod djeteta jeste da to što nema sve što imaju drugi ne znači da vrijedi manje, jer upravo takav osjećaj unutrašnje vrijednosti predstavlja mnogo stabilniju zaštitu od vršnjačkog pritiska nego bilo koji skupi predmet.