Kada na privatnom imanju ili porodičnom placu „nikne“ elektro-stub, a da vlasnika prethodno niko nije pitao za saglasnost, većina građana se nađe u čudu pred logikom velikog sistema. Javna preduzeća, bez obzira na društveni značaj djelatnosti koju obavljaju, nerijetko tretiraju privatnu imovinu kao javnu površinu.

Da ovakvi slučajevi nisu rijetkost, potvrdili su nam mnogobrojni banjalučani, a sa svim je upoznat i advokat Vladimir Dragičević.

„Javno preduzeće, bez obzira na status i društveni značaj djelatnosti koju obavlja, ne može tretirati privatnu imovinu kao javnu površinu. Privatna svojina je ustavom zaštićena kategorija i niko nema pravo da samovlasno narušava njen integritet“, jasan je Dragičević.

Šta kaže zakon?

Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske pruža apsolutnu zaštitu vlasnicima parcela. Elektro-distributivna preduzeća nemaju nikakvo zakonsko pravo da ulaze na privatni posjed i grade novu mrežu bez prethodno sprovedenog i pravosnažno okončanog postupka, kao što je eksproprijacija ili ustanovljenje službenosti uz pravičnu naknadu.

Kako objašnjava naš sagovornik, postoji samo jedan, strogo definisan izuzetak od ovog pravila, ali on se često zloupotrebljava na terenu.

„Izuzetak su isključivo hitne intervencije, poput otklanjanja kvara koji ugrožava živote ili elektroenergetski sistem. Međutim, to podrazumijeva popravku postojeće, a nikako izgradnju nove infrastrukture“, naglašava advokat Dragičević.

Kako građani nesvjesno gube pravo na „brzu“ zaštitu?

Ukoliko dođe do bespravnog postavljanja bandera, građanima na raspolaganju stoje razna sredstva zaštite, prije svega tužba zbog smetanja državine (posjeda). Prema članu 313. Zakona o stvarnim pravima, držalac ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja, gdje sud nalaže vraćanje u pređašnje stanje i zabranjuje buduće smetanje. Ipak, ovdje leži i najveća zamka za vlasnike – kratak vremenski rok.

„Ovdje se mora voditi računa o roku od 30 dana od saznanja za smetanje i počinioca. Ako građani uđu u pregovore s preduzećem i propuste ovaj rok, gube pravo na ovu brzu vrstu zaštite“, upozorava Dragičević.

Dodaje da ukoliko se ovaj rok od mjesec dana ipak propusti, vlasnicima i dalje ostaje na raspolaganju vlasnička tužba zbog uznemiravanja na osnovu člana 132. Zakona o stvarnim pravima. Ovom tužbom se zahtijeva da uznemiravanje prestane i da se nelegalno postavljeni objekti uklone o trošku preduzeća, a ovo pravo vlasnika – ne zastarijeva. Uz to, vlasnik ima pravo i na naknadu materijalne štete.

Zašto velika preduzeća svjesno krše zakon?

Sudska praksa u Republici Srpskoj u ovakvim sporovima je potpuno na strani građana. Javna preduzeća uglavnom gube ove sporove i bivaju primorana da o svom trošku uklone ili izmjeste nelegalno postavljenu infrastrukturu.

Zbog čega onda uopšte pribjegavaju ovome i svjesno ulaze u milionske sudske sporove i troškove?

Advokat Dragičević otkriva da iza svega stoji jasna kalkulacija i bježanje od procedura.

„Odgovor leži u namjeri da se izbjegne dugotrajan i formalan postupak eksproprijacije, koji je jedini zakonom uređeni put za ovakve projekte. Umjesto zakona, preduzeća biraju nezakonitu 'prečicu' i svjesno čine takve stvari – računaju na to da će se građani uplašiti velikog sistema, odustati od suđenja ili da će se situacija na kraju riješiti kroz formu tzv. 'faktičke eksproprijacije', odnosno da će preduzeće naknadno, jednostavno otkupiti taj dio zemljišta, što često i bude slučaj“, zaključuje Vladimir Dragičević.

Slučajevi samovolje javnih preduzeća na privatnim parcelama pokazuju da borba Davida i Golijata u pravnom sistemu Republike Srpske ipak nije uzaludna, pod uslovom da građani reaguju brzo i ne dozvole da im rokovi iscure kroz prazna obećanja. Zakon i sudska praksa su nedvosmisleno na strani privatne imovine, što znači da svaki nelegalno postavljeni stub prije ili kasnije mora biti uklonjen o trošku onoga ko je zakon kršio. Na javnim sistemima je da konačno shvate da su prečice najskuplji put, a naš portal će nastaviti da prati kako se ove procedure poštuju na konkretnim primjerima na terenu.