Odbor za zaštitu prava Srba u FBiH ukazuje na duboko licemjerje ovakvih tvrdnji, dokumentujući ruševine u mjestima poput Zimče, Jasenice i Stoga, koje direktno pobijaju zvanične narative o multietničkoj toleranciji.

Razlika između političke retorike i surove stvarnosti

Nedavno potpisani dokument bošnjačkih lidera u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, od 18.03.2026. godine, kojim se navodi da su „na teritoriji koju je kontrolisala njihova vojska očuvani ključni objekti vjerskog i kulturnog sadržaja drugih naroda“, izazvao je burne reakcije, posebno među povratničkom populacijom i organizacijama koje se bave zaštitom prava Srba.

Za mnoge, ovakva izjava predstavlja vrhunac licemjerja. Odbor za zaštitu prava Srba u FBiH postavio je konkretna pitanja koja razbijaju idiličnu sliku o ratnoj zaštiti tuđih svetinja. Ko je zapalio pravoslavnu crkvu u Zimči kod Visokog? Čija ruka je demolirala i zapalila crkvu Svetog Arhangela u Jasenici pored Krupe? I ko nosi odgovornost za ruševine u Kijevcima, Milanovcu kod Sanskog Mosta, Bilješevu, Dubnici, Vrelu kod Cazina, Stogu kod Zavidovića, te Hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Oseniku kod Pazarića i Nišićima?

Dokazi koji ne blijede

Dok se u političkim salonima pišu deklaracije, na terenu svjedoče fotografije srušenih krovova, ogoljeni zidovi i uništene unutrašnjosti hramova. Ono što ovu priču čini posebno potresnom nisu samo fotografije ruševina, već i video-zapisi koji kruže internetom, a koji prikazuju vojnike kako skrnavljuju i uništavaju crkve. Ti snimci, često nastali od strane samih učesnika tih događaja, predstavljaju neizbrisiv dokaz o ciljanom uništavanju duhovnog identiteta jednog naroda.

Ovaj pokušaj revizije istorije kroz potpisivanje dokumenata doživljen je kao direktna uvreda žrtvama i onima čije su svetinje pretvorene u pepeo. Kada političari ignorišu spaljene zvonike i devastirane kapele, oni time ne zatvaraju ratne rane, već ih produbljuju, ostavljajući iza sebe trag nepravde koji se ne može izbrisati nijednim novim potpisom.

Istina o ratnim razaranjima ne može se izbrisati potpisima u bibliotekama, jer je ona duboko urezana u garež i srušene zvonike crkava koje decenijama čekaju na obnovu i pravdu. Ignorisanje ovih nepobitnih dokaza i video-zapisa skrnavljenja svetinja ne doprinosi pomirenju, već samo produbljuje rane preživjelih, podsjećajući da je priznanje tuđeg stradanja prvi i nezaobilazan korak ka bilo kakvom iskrenom dijalogu na ovim prostorima.