Laća je ovom prilikom pričao o tome kako ga je Marina bodrila tokom njegovog odvikavanja od heroina, ali i kako se osjećao poslije njene smrti.
Nakon intervjua, Milan je objavio Marinin rukopis i otkrio da je riječ o tekstu pjesme "Klinika", jednom od posljednjih koji je Tucakovićka napisala.
Inače, ovaj tekst napisala je za Anu Nikolić koju je veoma voljela i kojoj je dala pjesmu posvećenu svom sinu "Mišo moj".
Laća je juče za jedan dnevni list otkio kako je došlo do pogoršanja stanja njegovoj majci:
- Dobila je Kovid, njoj je naglo pozlilo jednog jutra. Ja sam zvao hitnu pomoć, nisam mogao da ih dobijem, prebacivali su me u različite službe, to je bilo u trenutku kada se dešava cijeli haos oko korona virusa. Hitno je onda bila prebačena u bolnicu, sa respiratora na respirator, ne znam koliko je to dana trajalo, sve mi je mutno, treba mi vrijeme da to rezimiram. To su bile neprospavane noći. Sa majkom nisam mogao da komuniciram, tati je bilo loše, meni je bilo loše – u cijeloj tog agoniji trpio je moj organizam i moje emitovno stanje, ali i intelekt. Sve to treba da se složi da bih realno mogao da kažem šta i kako se desilo- dodao je Radulović i priznao da mu je bilo najteže kada nije mogao da zagrli oca nakon majčine smrti:
Ja sam bio spreman za najgore. Izgledi nisu bili dobri. Bio sam svjestan toga da je Marina posustala u toj borbi. Ne postoji način na koji možeš da se izboriš za dalji život. Ono što mi je pomoglo su ljudi sa kojima sam tada pričao, a koji su bili podrška. Vjerovao sam da čudo ipak može da se desi. Primio sam vijesti o tome da je umrla dok sam pisao tekst. Tog dana sam rekao – Okej, ovo može da potraje, možda se i desi čudo, tada je bio praznik kada se čuda i dešavaju, ako se pomoliš za nečije izlječenje – međutim, čuda se ne dešavaju uvijek. Pisao sam tekst sa koleginicom preko telefona, stigla je vijest o smrti, bio sam dosta smiren. Šok me je stigao par dana kasnije. Najbolja drugarica je došla po mene, nažalost, nisam mogao da odem kod oca jer je on bio pozitivan na Kovid, to mi je bilo najžalije. Ja sam mu javio vijesti telefonom. Razgovor je bio jako realan i racionalan. Rekli smo, hajde da prespavamo pa da vidimo šta da radimo. Sutra smo pokušali da spavamo. Nismo puno komunicirali. Njemu je stanje, zbog Kovida, bilo lošije, pa smo odlučili da sahranu pomjerimo za deset dana, kad on ne bude zarazan kako bi mogao da prisustvuje sahrani- dodao je Marinin sin koji se potom prisjetio dana kad je Marina ležala na onkologiji i liječila se od kancera:
Uglavnom pamtim lijepe stvari, čak i taj proces izlječenja. Sjećam se naše komunikacije fiksnim kada sam bio na klinici i liječio se od heroina. Kada bih se sjećao ružnih stvari, samo bih gajio neki bijes, a onda bih krivio ljude, a to nema smisla kada se baviš kreativnim poslom. Pamtim sve – od malih šali i humorističnih situacija, recimo dok je ona ležala na onkologiji. Njoj je humor bio glavna linija odbrane. Sve, čak i najgore vijesti je prihvatala jako realno. Humor nikada nije gubila, sprdali smo se sa stvarima koje su jako ozbiljne, a mislim da nas je to branilo od tuge. Pamtim ljetovanja, pamtim putovanja - izjavio je Laća za jedan dnevni list
