Kecelja je komad odjeće koji svakodnevno vezujemo oko struka dok kuvamo, mijesimo hleb ili spremamo ručak, ali malo ko zna da ta riječ zapravo nije srpskog porijekla. Iako je odavno odomaćena u našem govoru, stigla nam je iz mađarskog jezika, piše Krstarica. 

Izraz koji danas koristimo ušao je u naš jezik iz mađarskog, a njegov istorijski oblik povezuje se sa mađarskom riječju kec(e)le, koja se dovodi u vezu sa latinskom rečju casula, kojom se označavao mali ogrtač ili kabanica.

U naše domove ovaj naziv odomaćio se postepeno tokom 19. vijeka, sa razvojem građanskog društva i novih običaja, te se vremenom toliko ustalio da smo gotovo zaboravili da postoji domaći izraz.

Kako su pregaču nosile naše prabake?

Dugo prije nego što je kecelja ušla u gradske kuhinje, narod je koristio naziv pregača, slovenskog porekla, koji se povezao s glagolom pregnuti i idejom vezivanja i opasivanja. U zavisnosti od kraja, koristili su se i nazivi poput pregljača, opregljača i prljača.

Nekada je pregača bila jedan od najljepših i najvažnijih dijelova ženske narodne nošnje na Balkanu. Osim praktične uloge zaštite odjeće, boje, šare i ukrasi otkrivali su uzrast, bračni status i običaje:

  • Djevojačke pregače: Bile su svijetlije, bogato ukrašene i sa izraženim crvenim motivima koji su simbolizovali mladost i životnu snagu.

  • Pregače udatih žena: Nosile su se u tamnijim tonovima i sa svedenijim ukrasima u skladu sa tradicijom.

  • Obredne pregače: Crna pregača u pojedinim krajevima imala je ulogu simbola žalosti i sećanja na preminule, a u regijama poput Mačve igrala je važnu ulogu i u svadbenim običajima.

Takođe, u narodnoj tradiciji pregača je imala i simboličnu zaštitnu moć. Vjerovalo se da štiti od zlih sila i uroka, pa su žene na njoj pažljivo vezle ornamente sa zaštitnim značenjem.

(Krstarica)