O radnicima. O onima koji odlaze iz malih gradova tražeći bolji život. O ljubavi koja nije uvijek dovoljna. O prijateljstvu, gubitku, nadi, razočaranjima i onom neobjašnjivom osjećaju da negdje iza sljedećeg ugla možda ipak čeka nešto bolje.

Danas, 23. septembra, čovjek kojeg su odavno prozvali „The Boss“ puni 77 godina. Iza njega je više od pola vijeka karijere, deseci miliona prodatih albuma, bezbroj koncerata i status jedne od najvažnijih figura u istoriji rokenrola.

Ali Springstinova priča nije počela na velikim stadionima. Počela je u Nju Džersiju. Springstin je odrastao u Friholdu, u radničkoj porodici, a upravo će taj svijet kasnije postati jedan od glavnih junaka njegovih pjesama. U njegovom rodnom kraju nije bilo mnogo glamura, ali je bilo dovoljno priča,i ljudi, koje je mogao da pretvori u stihove.

U svojim memoarima „Born to Run“ otvoreno je pisao o odrastanju, porodici, vjeri, unutrašnjim borbama i godinama kada je pokušavao da pronađe svoje mjesto. Sam je svoje djetinjstvo opisivao kao mješavinu poezije, opasnosti i tame, iz koje je kasnije crpio inspiraciju za muziku.

3

A onda je u njegov svijet došla gitara.

Kao mladić Springstin je počeo da svira po lokalnim klubovima i barovima, a jedan od najvažnijih gradova za njegov muzički razvoj bio je Asberi Park u Nju Džersiju. Tamo je, kako je pričao, godinama gradio reputaciju muzičara koji može da napravi atmosferu čak i kada ispred sebe nema veliku publiku. I upravo je tu nastajala legenda o čovjeku koji će jednog dana postati poznat po tome da koncert nije koncert ako ne traje satima.

Springstin je 1973. godine objavio prvi album, „Greetings from Asbury Park, N.J.“, ali pravi proboj stigao je dvije godine kasnije. Tada je objavljen „Born to Run“. Album koji će ga pretvoriti u veliku zvijezdu nastajao je gotovo opsesivno. Naslovna pjesma postala je himna mladosti koja želi da pobjegne iz mjesta u kojem se osjeća zarobljeno, a Springstin je odjednom počeo da pjeva glasom čitave generacije.

Nije pjevao o savršenom životu. Pjevao je o pokušaju da se do njega dođe i upravo je u tome bila njegova posebnost. Springstinovi junaci često nisu milioneri, filmske zvijezde ili ljudi kojima je sve dato. To su obični ljudi koji rade, vole, griješe, gube i ponovo pokušavaju. Takav pristup će ga pratiti kroz cijelu karijeru.

A onda je 1984. stigao album „Born in the U.S.A.“.

Naslovna pjesma danas je toliko poznata da se često doživljava kao patriotska himna, ali njena priča je mnogo složenija. Springstin u njoj pjeva iz perspektive čovjeka koji se vraća iz rata i suočava sa posljedicama koje ga čekaju kod kuće. Čak je i sam Springstin godinama objašnjavao da pjesma nije jednostavna patriotska poruka kakvom je pojedini često predstavljaju.

2

Sam album postao je ogroman komercijalni uspjeh i donio mu čak sedam pjesama koje su se našle među deset najboljih na američkoj listi singlova.

A sa uspjehom je došla i nadimak koji će ga pratiti do danas: The Boss.

Ipak, ono što je možda najviše obilježilo njegovu karijeru nije prodaja ploča, već način na koji je svirao uživo. Springstin i njegov E Street Band postali su poznati po maratonskim koncertima. Nisu to bili nastupi u kojima muzičar izađe na binu, odsvira ono što piše na set-listi i ode. Kod Springstina je set-lista često bila tek početak. Jedan od najboljih primjera dogodio se 2012. godine, kada je na koncertu u Nju Džersiju slavio 63. rođendan. Nastup je počeo sa zakašnjenjem zbog snažne oluje, ali kada je publika konačno puštena na stadion, Springstin je u šali rekao da je upravo pozvao 55.000 ljudi na svoju rođendansku zabavu. Koncert se završio tek duboko u noć. A onda se dogodila scena dostojna rok legende. Na binu je iznesena ogromna gitara napravljena od torte. Springstinova majka i sestra pridružile su mu se na pozornici, publika mu je pjevala „Srećan rođendan“, a on je, umjesto da ode da odmori, ponovo uzeo gitaru i nastavio da svira.

Takav je, jednostavno, Brus Springstin. Za njega koncert nikada nije bio samo posao. I možda je baš zato ostao toliko važan.

Springstin je tokom karijere otvoreno govorio i o ljudima koji su ga inspirisali. Jedan od njih bio je Bob Dilan, kojeg je opisivao kao čovjeka koji mu je kao tinejdžeru pokazao da muzika može da govori istinu o svijetu oko njega. U svojim memoarima Springstin je opisao koliko je Dilan uticao na njega još dok je imao samo 15 godina.

A odnos prema muzici nikada nije prestao da se mijenja. Čak i nakon što je postao svjetska zvijezda, vraćao se pričama iz svojih ranih dana. Kada je objavio autobiografiju „Born to Run“, otkrio je čitaocima mnogo ličniju stranu svog života: od porodice i odrastanja do unutrašnjih borbi koje su se godinama provlačile kroz njegovu muziku.

Njegova karijera dobila je još jedno neobično poglavlje kada je izašao na Brodvej. U predstavi „Springstin on Broadway“ nastupao je gotovo sam uz gitaru, klavir i priče iz vlastitog života. Predstava je prvobitno bila zamišljena kao ograničena serija, ali je produžavana više puta i na kraju je ostvarila ukupno 236 nastupa. Tako je čovjek koji je decenijama punio stadione napravio nešto potpuno suprotno: sjeo je na pozornicu i pričao.

1

Danas, kada puni 77 godina, Brus Springstin i dalje je aktivan. Njegova zvanična stranica trenutno najavljuje nove projekte i aktivnosti povezane sa E Street Bandom, dok se njegovo ime i dalje vezuje za velike koncertne nastupe i nove muzičke projekte. Sedamdeset i sedam godina za nekoga bi moglo da znači pogled unazad. Za Springstina, sudeći po svemu što je radio tokom posljednjih pola vijeka, to više liči na još jednu stanicu.

Brus Springstin je jedan od onih rijetkih koji su uspjeli da od svojih pjesama naprave upravo to, priče u kojima su se generacije prepoznavale, čak i kada nikada nisu živjele u Nju Džersiju, nikada nisu vozile američkim autoputevima i nikada nisu stajale pred binom na njegovom koncertu.

Možda je upravo zbog toga i danas, sa 77 godina, mnogo više od rok zvijezde. On je postao dio priče o samom rokenrolu.