Njima je, međutim, svjestan izbor.

Sara Almodovar (35) i njen suprug Peterson (34) žive sa troje male djece u dvosobnom stanu od oko 67 kvadrata. I ne planiraju da se sele kada djeca porastu. Ne traže veći prostor. Ne maštaju o kući sa dvorištem. Naprotiv, tvrde da im je upravo ovakav život donio više bliskosti, mira i reda nego što bi imali u duplo većem stanu.

Pitanje koje im ljudi stalno postavljaju je isto – kako će funkcionisati kada djeca budu starija i zar im ne trebaju odvojene sobe.

Sara je na svom Instagramu otvoreno odgovorila na tu dilemu.

„Reći ću nešto što neki možda neće željeti da čuju. Bez ikakve osude. Samo razmišljanje ili pitanje ‘zar vašoj djeci ne trebaju odvojene sobe’ dolazi iz privilegije. Vjerujte mi, znam, i sama sam odrasla u privilegiji“, poručila je.

Sara i njen suprug potiču iz potpuno različitih okruženja. Ona je odrasla u gradu, dijeleći sobu sa braćom i sestrama, i to upravo u istom stanu u kojem danas živi sa svojom porodicom. Peterson je, s druge strane, odrastao u kući na selu, sa velikim dvorištem i sopstvenom sobom za svako dijete.

Upravo taj kontrast naveo ih je da preispitaju ono što većina ljudi uzima zdravo za gotovo.

„Mnogi mali prostor ili dijeljenje sobe vide kao posljednju opciju. Za nas je to vrlo svjesna odluka. Vidimo vrijednost u životu sa manje stvari i u dijeljenju prostora. Naša djetinjstva su nas naučila da cijenimo bliskost u odnosima, a mi tu bliskost gradimo kroz fizičku blizinu“, objašnjava Sara.

Stan su godinama prilagođavali jednostavnim „uradi sam“ rješenjima. U dječijoj sobi napravili su trospratne krevete na sprat, ručno izrađene, tako da svako dijete ima svoj mali kutak koji funkcioniše kao lična teritorija. Braća i sestre u taj prostor mogu ući samo uz dozvolu.

Svako dijete ima svoju fioku, policu i ormarić. Postoje jasna pravila šta je zajedničko, poput porodične biblioteke, a šta je isključivo lično. Djeca od malih nogu uče da pitaju, da prihvate „ne“ kao odgovor i da poštuju tuđe granice.

„Sve to zvuči sitno i jednostavno, ali upravo su to gradivni blokovi uzajamnog poštovanja i zdravih odnosa kada dijelite prostor“, kaže Sara.

U njihovom domu privatnost nije vezana za zidove, već za komunikaciju. Kada neko želi mir ili intimu, dovoljno je da to kaže, a ostali su dužni da to poštuju. Vremenom, tvrdi ona, ta navika postaje prirodna.

Video u kojem je ispričala svoju priču pogledalo je više od 24.000 ljudi, a komentari su se brzo ispunili roditeljima sa sličnim iskustvima. Mnogi su pisali da su i sami dijelili sobe sa braćom i sestrama i da im je to kasnije pomoglo da se lakše snađu u studentskim domovima i zajedničkim stanovima.

Za Saru i Petersona poenta nikada nije bila u tome da djeci obezbijede što više kvadrata, već da im pokažu da osjećaj doma ne dolazi iz prostora, već iz odnosa.

„I prije nego što smo dobili djecu, naš dom smo doživljavali kao oazu – mirno, otvoreno i opušteno mjesto. Imamo samo oko 67 kvadrata, ali djeluje veće jer ga nismo zatrpali stvarima. To je prostor u kojem je lijepo i spokojno biti“, kaže Sara.

U gradu koji stalno traži više, oni su svjesno izabrali manje. I tvrde da im baš to „manje“ daje najviše, piše Ona.