„Plavi voz“, i poslije više od 65 godina od izgradnje, izgledom oduzima dah i odiše luksuzom koji je za ono vrijeme bio gotovo nezamisliv.

Imao je samo jednu svrhu – udobno putovanje predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita po zemlji i inostranstvu. Bio je i ostao simbol njegove moći. Saloni, restorani, kuhinja duga 25 metara, samo su djelić raskoši u kojem je uživao maršal. Iako je danas postao muzej, u ovim vagonima kriju se mnoge tajne, a nama je pošlo za rukom da saznamo neke od njih.

Vrlo ljubazno nas je ugostio Milan Budimir, koordinator „Plavog voza“, koji je lično poznavao neke od ljudi koji su radili za Tita u čuvenom putničkom vozu. Uz čašicu toplog razgovora otkrili smo detalje iz života našeg doživotnog predsjednika i njegove supruge koje do sada javnost nije znala.

– Zatekao sam neke ljude koji su radili kod Tita. To je bio pokojni Marko Vlahović, jedan od posljednjih direktora garaže Plavog voza. Bilo je tu još neko osoblje, između ostalih i Mitke, pa Toma Popović. Ima i dvoje živih – Džemila je bila domaćica u vozu, ima devedeset i neku godinu i Savo Bukvić – priča Milan.

Jovanka imala ulogu „babaroge“

Detaljno je opisao kako se voz pripremao za putovanja ili prijem delegacija, a posebno se osvrnuo na ulogu Jovanke Broz.

– Voz za polazak se pripremao u garaži, čistio se, namirivao vodom, plinom za aparate. Namještali su se stolnjaci i nadstolnjaci, sve zavisi koja garnitura se od tri postojeće stavljala. Posebna posteljina je bila za spavaće sobe. A za Tita se pravio i specijalan escajg sa grbom – objašnjava Budimir i nastavlja u dahu:

– Jovanka je stalno ovdje bivala sa ženama koje su čistile i pripremale voz za putovanje ili primanje delegacije. Kontrolisala je sve – koje garniture stolnjaka i nadstolnjaka se stavljaju, na koji način će biti složene pamučne salvete, da li će to biti lepeza ili kupa. Provjeravala je i koja posteljina, jastučnice i peškiri će se namještati u spavaćim sobama. Potom je pratila koji specijaliteti će se spremati i koje piće će se uz njih posluživati. Sve je to trebalo namiriti, ništa nije prepuštala slučaju. Igrala je neku ulogu babaroge, tako su pričali. Ona prođe bijelim rukavicama, pa je vraćala da se bolje očisti ili složi.

Međutim, iako je na prvi pogled djelovala kao stroga gospođa, pamtila je dobro brige zaposlenih i nerijetko im je pomagala.

– Ali uvijek je znala i da popriča sa tim ljudima koji su radili u vozu. Znala je koliko koja žena ima djece, gdje živi, pričala je sa njima i o plati, da li su podstanari, to su bili sve fizički radnici. Uvijek je sve pamtila i kad god bi ponovo dolazila, stalno bi im neki poklon donosila. I njima i njihovoj djeci – naglasio je Milan.

Tito je bio neprimjetan

Budimir nam je istakao da Tito nije mogao da izdrži toliki pritisak, te je koristio svaku priliku da „pobjegne“.

– Tito je bio potpuno neupadljiv, neprimjetan. Nekad je znao i da se izgubi, kažu da ga nisu mogli naći satima. Tad nije bilo mobilnih telefona. A dešavalo se da ode u kafanu „Milošev konak“, kilometar udaljenu od garaže, i sa seljacima pije rakiju. Nađu ga tamo poslije potrage od dva, tri sata – otkriva nam koordinator „Plavog voza“.

Obožavao je da provodi sitne sate u razgovoru i šali sa kuvarima.

– Poznavao sam i neke kuvare koji su radili – pokojnog Pešića, Stoleta, Stojanovića. Morali su da operu sav inventar kada gosti odu da spavaju, da srede kompletnu kuhinju, da obave pripreme za doručak. Uvijek je neko bio dežurni u kuhinji, tu je čak imao i krevet na rasklapanje. Često je Tito noću dolazio do frižidera, da uzme šta je ostalo, pa je znao da sjedne, šali se i priča sa njima – govori nam Milan, a njegov kolega se prisjeća još jedne zanimljive situacije:

– Znam još jednu priču starijih generacija. Naime, oko 3 ili 4 ujutru puklo je crijevo za paru, bila je velika hladnoća. Toma Popović je bio tehnička pratnja. On je odmah istrčao da zamijeni crijevo i u žurbi se posjekao. Snijeg je bio dubok više od pola metra. Gluvo doba noći je bilo, iznenadio se kad je vidio da Broz stoji na prozoru – nije očekivao da gleda šta on radi. Pozvao ga je i pitao da li je dobro i da li mu je potrebna pomoć – dodaje.

Maršal ugostio 60 predsjednika država u „Plavom vozu“

Broz je u kultnom vozu primio više od 60 predsjednika država, a nijedna vožnja nije trajala kraće od tri dana.

Posebno se izdvaja posjeta kraljice Elizabete II 1972. godine, kada je voz bio potpuno reorganizovan.

– Tada su vozom putovali do Kranja i vraćali se nazad. Ne znam šta su se dogovarali. Bila je manja engleska delegacija, znamo po tome što voz nije išao u punom sastavu. Za tu priliku pripremljena su tri salona, dva vagon-restorana i dva spavaća kola.

Slike na zidovima širom voza svjedoče koliko je značajnih ličnosti Tito ugostio, među kojima su bili: Leonid Brežnjev, Džavaharlal Nehru, Reza Pahlavi, Hajle Selasije i mnogi drugi.

Na ulazu u vagon gdje su bile Brozove odaje, nalaze se uski, uredni prolazi koji vode do kabine u kojoj je Tito spavao. Soba pored bila je namijenjena Jovanki Broz, pažljivo uređena, a imali su i posebno kupatilo sa najmodernijim sanitarijama.

Odmah pored Titove sobe bio je i maršalov kabinet, gdje je potpisivao akte. Tu se nalazi i preteča mobilnog telefona kojim je još 1959. godine mogao razgovarati sa visokim funkcionerima, kao i sef sa važnim dokumentima.

Iz kabineta se ulazi u mali salon, tzv. „gluvu sobu“, gdje je donosio najvažnije odluke i vodio razgovore u četiri oka. U njoj su vjerovatno ostale najveće tajne.

Posebno pažnju privlače zidovi ukrašeni intarzijom.

– Taj horoskop u restoranskom vagonu, radila je jedna žena u intarziji. Radila je od mahagonija, oraha i kruške – prisjeća se Budimir.

Vagon-kuhinja od 25 metara

Cijeli jedan vagon, dužine 25 metara, bio je kuhinja opremljena najsavremenijom tehnikom tog vremena.

– Zanimljivo je da se u njoj nalazi čak i šporet na drva. Tito je imao i odvojene rashladne vitrine za svaku grupu namirnica. HACCP standard je u Jugoslaviji imao još 1960. godine, a u ugostiteljstvu je postao obavezan tek 2000. I danas je sve autentično, ništa nije mijenjano.

„Plavi voz“ i dalje prkosi vremenu

Ideja o ovom vozu realizovana je 1959. godine, a izrađivan je u fabrikama „Goša“ u Smederevskoj Palanci i „Boris Kidrič“ u Mariboru.

– Voz se sastojao od 21 vagona, ukupne dužine oko 550 metara. Prije njega postojao je kraljev „Plavi voz“ iz 1921. godine – objašnjava Budimir.

Sastav voza činili su:

• 
  

  3 lokomotive

  
  


• 
  

  4 spavaća kola (110 putnika)

  
  


• 
  

  4 salona

  
  


• 
  

  12 kabina

  
  


• 
  

  4 vagona za automobile

  
  


• 
  

  2 vagon-kuhinje

  
  


• 
  

  2 vagon-restorana

  
  


• 
  

  vagon za prtljag

  
  


• 
  

  2 energane

  
  


• 
  

  3 posebna salona (VIP, De Golov i Titov)

  
  

Voz išao brzinom od 140 km/h

– Maksimalna brzina bila je 140 km/h. Za 20 godina prešao je oko 600.000 kilometara. Tito je najčešće putovao do Splita, pa na Brione. Avione nije volio, plašio se letenja.

Upravo ovim vozom dopremljeno je i njegovo tijelo iz Ljubljane, uz najveće počasti.

– Sanduk je bio postavljen u VIP salonu – ispričao je Milan Budimir za „Stil“.