Popularni pjevač Željko Samardžić kaže da je 1992. godine jedva izvukao živu glavu kada se zaratilo u njegovom rodnom Mostaru, pobjegao je u Beograd bez dinara u džepu i sve krenuo iz početka.

Prije nego što je izbio rat u Bosni, Željko je imao sve, vodio je privatni biznis, povremeno je nastupao za svoj groš, a ne zato što je morao, ali onda je preko noći ostao bez krova nad glavom i našao se na rubu egzistencije.


- Tamo me je sačekao rođak moje majke i prebacio me za Beograd. Za to vrijeme moja supruga i tri kćerke su bile u Nikšiću kod mojih roditelja. Nisu vjerovali da sam stigao do Beograda, pošto je tokom rata bilo svakakvih glasina, pričalo se čak i da sam ubijen - ispričao je Samardžić koji je u  Srbiju stigao praznih džepova, ali punog srca.

- U Srbiju sam stigao unesrećen, kao i mnogi ljudi sa zaraćenih prostora. Imao sam plan da sa porodicom izbjegnem u Australiju, međutim, Beograd me je osvojio na prvi pogled, a čini mi se da sam i ja Beograđane. Zanimala me je muzika, pa me je prijatelj pozvao da nastupam s njim u jednom lokalu u Borči. U to vrijeme je moja Sanja imala 14 godina, Danijela devet, a Minja dvije. Bilo mi je teško da krenem od nule, ali nisam se žalio. Neki ljudi su prolazili mnogo gore od mene. Nisu imali moj talenat, radili su na građevini, i to ako su uopšte imali sreće da dobiju posao - kaže Samardžić, koji je bio prinuđen da se što prije snađe u novoj sredini:

- Morao sam najprije da savladam govor jer dolazim iz drugačijeg govornog područja. Smatrao sam da je pristojno da svoj jezik prilagodim novoj sredini. Možda je nekome smiješno kada me čuje kako govorim, jer se ta moja "ekavština" razlikuje od standardne, ali dobro. Evo, dogodine biće trideset godina kako sam u Beogradu. Baš jedna od najdražih pjesama "Dobar dan, tugo" oslikava moje tužne trenutke u ovom gradu. Bilo je teško u početku, ali sada uživam u odrastanju svojih unuka.

- To je grad u kom sam se rodio i za mene će uvijek biti moj rodni Mostar, koga se uvijek rado sjećam kad pomislim na srećne dane provedene u njemu. Ima jedna pjesma koju je napisao moj prijatelj, novinar i pjesnik Mišo Marić, muziku Geronimo, a aranžman Miroslav Stolica. Trenutno radimo na njoj u studiju, to je jedna lokalpatriotska pjesma koja će obradovati sve Mostarce širom svijeta - rekao je Željko za Informer.

Preokret u karijeri desio mu se kad je snimio veliki hit "Sipajte mi još jedan viski". Da bi snimio tu pjesmu, pozajmio je pare i uputio se kod hitmejkera Marine Tucaković i Aleksandra Radulovića Fute.

- Da mi je neko tada ponudio garsonjeru i rekao: "Cijeli život ćeš pjevati za mene", pristao bih. Tako sam se osjećao. Nisam se nadao da u tom užasu postoje i dobri ljudi koji su spremni da mi pomognu, kao što su moj pokojni prijatelj Mario Suban i njegov brat Đorđe. Oni su izdvojili tadašnjih 30.000 maraka za moj album prvenac "Sudbina". Sjećam se, vozio sam se trolom, nosio tolike pare u kesi i razmišljao da li da uzmem malo novca, jer kod kuće nisam imao ni dinara. Odustao sam od toga i odnio Marini i Futi sav novac - priča muzičar i dodaje da je tada nastala numera koja je obilježila njegovu karijeru i vinula ga u zvijezde.

- Pjesma "Sipajte mi još jedan viski" nije stala na album, pa sam s njom nastupio na budvanskom festivalu. Bio sam na ivici egzistencije, ali u životu mora da se rizikuje, život je maskenbal i kockanje. Imao sam sreću da sarađujem sa najboljima, Marinom i Futom, i oni su najviše zaslužni što sam ja tim pjesmama skrenuo pažnju na sebe - rekao je Željko.

- Pjesma "Sipajte mi još jedan viski" je moja lična karta. Za tu numeru sam 1995. godine dobio nagradu za najbolju interpretaciju i to je bio veoma značajan momenat za moju karijeru. Mogu da kažem da je ta godina za mene bila presudna - ispričao je pjevač i dodao:

- Kada sam postao popularan, dao sam sebi zadatak da zapjevam maltene u svakom selu u Srbiji. Svakog dana sam bio u drugom gradu, kao što je i opjevano u mojoj pjesmi "9.000". Išao sam kroz sela i gradove i upoznao cijelu Srbiju - priča Samardžić, kojem je simpatično to što je postao sinonim za osmomartovske koncerte.

- Moj prvi osmomartovski koncert desio se u Centru "Sava" 1996. godine i još tada sam poželio da postane tradicija. Mogao sam možda, kao neke moje kolege, da odaberem svoj rođendan, Dan zaljubljenih ili neki drugi dan koji još niko nije prisvojio. Ali Osmi mart divno ide uz moju muziku. Ljudi su počeli da me poistovećuju sa Osmim martom, a ja sam taj dan izabrao u moru drugih iz nostalgičnih razloga, kao i iz respekta prema nježnijem polu - rekao je on.

Ljubav i poštovanje prema nježnijem polu Željku su usađeni još u ranom djetinjstvu.

- Majka Nada, baka i deda pobrinuli su se za moje bezbrižno djetinjstvo. Još pamtim mirise iz tog perioda, probeharale krošnje i lipin cvijet. Mirisi svježe, tek skuvane varenike i kolača sa cimetom sjećaju me na moju baba Jovanku iz Nikšića. Kad pomislim na sve te divne dane, budem zahvalan i srećan što sam detinjstvo baš tako proživio - priča pjevač, koga za tinejdžerske dane najviše vezuje Zadar, jer je njegov otac Milivoje tamo službovao.

- Sjećam se divnih godina provedenih u Zadru, gdje nas je očev oficirski poziv tada locirao. Ljeta su bila puna prelijepih doživljaja na plaži Kolovare, kao i u gradskom bazenu. Moj najbolji drug iz tog perioda bio je Vedran Ivčić, kasnije pjevač i brat još popularnijeg pevača Tomislava. U Zadru sam prvi put uzeo mikrofon u ruku i pjevao sa vojnim orkestrom u sportskom društvu "Partizan". Prije toga smo jedno vrijeme živjeli i u Herceg Novom, a poslije Zadra smo se vratili u Mostar, gdje se moj otac i penzionisao - ispričao je Samardžić.