Narodne junačke pjesme slušao je još kao dijete na djedovom koljenu, a književni putokaz vidi i u svemu što su napisali Ćopić i Kočić. Njihove knjige je, kako kaže, pronalazio na tavanu porodične kuće u Trubaru još kada se gore penjao da "krade" babine suve šljive i kruške.
Rodni Drvar i selo Trubar, gdje su mu korijeni, njegove su neiscrpne teme. Za njih ga veže srećno djetinjstvo i mladost, a sada je, nažalost, sve to pustoš.
- Ulicom razmeću se vuci/ Podivljaše uvale, planine/ Mjesto puške sa perom u ruci/ Branim stihom ono đedovine - kaže jedna Zeljkovićeva strofa.
Da mu stihovi nisu lični preparat za liječenje nostalgije, dokazuje to što su se u njima pronašli mnogi koje je zadesila izbjeglička sudbina. Na nagovor i uz pomoć zemljaka Brane Zeljkovića krenuo je na svoj put zavičajnog pjesnika.
- Nema dunje na ormaru/ da miriše ko u mom Trubaru - distih je posvećen rodnom selu. U Zeljkovićevim dunjama sa ormara mnogi su osjetili miris svojih dunja.
- Drago mi je da je moja knjiga stigla do Kanade, Amerike, Holandije, Srbije... i, što je najvažnije, do mog Drvara i Trubara. Nadam se, daće Bog, da pročitam koju pjesmu i u Banjaluci - ističe Zeljković.
Do rata Zeljković je živio i radio u Drvaru, a svaki slobodan dan provodio je kod djeda u Trubaru. Ta navika iz djetinjstva ostala je do današnjih dana. Ide kad može.
"Drvar je ime gradića moga/ Našeg heroja iz svake priče/ Paljenog uvek na pravdi Boga/ Što kao feniks iz vatre niče", stihovi su opet o rodnom gradu
- Kako je Beograd sve dalje i dalje, a rodni kraj srcu sve bliže i bliže, niko mi ne brani da se bar u mislima i stihovima vratim u rodni kraj. Ko to ne shvati, ne treba mu objašnjavati. Koliko uspješno, neka sude čitaoci kojih je sve više - zaključuje Zeljković svoju zavičajnu priču u stihovima.
BONUS VIDEO:
.JPG)
Komentari (1)