Anera Kaber je u novembru prošle godine došla na svoj 14. razgovor za posao u dva mjeseca. Nosila je kapu, masku koja joj je skrivala većinu lica i mušku odjeću.

35-godišnja trans-žena kaže da je to bio očajnički potez nakon transfobnih primjedbi s kojima se suočavala tokom ranijih intervjua.

Dobila je posao na pola radnog vremena u državnoj školi u Kerali, državi na jugu Indije, ali tvrdi da je nepravedno otpuštena manje od dva mjeseca kasnije. Direktor te škole odbio je dati komentar.

Kaber se u januaru obratila državnim službama pravne pomoći, htjela je advokata da u njezino ime podnese peticiju za eutanaziju ili "ubistvo iz milosrđa".

- Sve što sam htjela bilo je raditi i zarađivati za život, ali postalo je nemoguće čak i to činiti - kaže Kaber. Čitala je o zemljama koje su dopuštale eutanaziju, a Indija je dopuštala samo pasivnu.

- Znala sam da ovdje neću dobiti zakonsko dopuštenje, ali htjela sam poslati poruku - kaže.

Ostavština nenasilne građanske neposlušnosti Mahatme Gandija


Htjela je privući pažnju države i to je uspjela, piše BBC. Vlada je brzo reagovala, a ona sada ima drugi posao. Kaber je jasna da nije imala namjeru oduzeti život, a ono što je učinila ne smije služiti kao primjer drugima, kaže.

Ali takvi dramatični oblici protesta nisu neobični u Indiji. Tokom godina Indijci koji traže pravdu ili sistemske promjene protestovali su glađu, danima stajali u vodi do struka i držali žive miševe u ustima.

Sociolozi sugerišu da je to ostavština nenasilne građanske neposlušnosti Mahatme Gandija, koja je uključivala duga periode posta, naglasila moć onoga što oni nazivaju "performativnim protestima", posebno u zemlji poput Indije gdje država često sporo reaguje.

Anaga Ingole, koja predaje političke nauke na Sveučilištu u Hyderabadu, kaže da djela poput Kaberinog imaju za cilj podsjetiti vladu da nije ispunila svoja obećanja.

- U ovom slučaju država nije ispunila svoje formalno obećanje o zaštiti prava građana na rad - kaže Ingole, koja je intenzivno radila na pitanjima socijalne diskriminacije.

Procjenjuje se da Indija ima oko dva miliona transrodnih osoba, iako aktivisti kažu da je taj broj veći. Indijski Vrhovni sud 2014. godine presudio je da imaju ista prava kao i osobe drugih polova. Međutim, još uvijek imaju problema s pristupom obrazovanju i zdravstvenoj pomoći. A mnogi su prisiljeni zarađivati za život prosjačenjem ili seksualnim radom.

Kaber kaže da su zajednici potrebne politička zastupljenost i kvote radnih mjesta.

- Nikad nisam željela preuzeti tako ekstreman korak, ali kakav sam izbor imala? - pita se.

Odrastajući u okrugu Palakad u središnjoj Kerali, Kaber kaže da se godinama borila sa polom koji joj je dodijeljen pri rođenju.

Pobjegla od kuće, trudila se živjeti onako kako je to porodica od nje očekivala


Nije željela govoriti o svojoj porodici koja se, kako je rekla, još nosi s nedavnom bratovom smrću. Kaber je još bila tinejdžerka kada je pokušala pronaći druge transrodne osobe u Palakadu. Međutim, prestala je nakon što je jedan takav pokušaj završio njezinim hapšenjem.

Čak je pobjegla od kuće u grad Bangalore nakon što je u novinama vidjela fotografije transrodnih osoba. Pronašla je transrodnu zajednicu koja ju je prihvatila. Ali život je bio težak - mnogi od njih godinama su molili da skupe novac za operaciju promjene pola.

Obeshrabrena Kaber vratila se kući.

- Naporno sam se trudila živjeti onako kako je moja porodica htjela od mene - prisjeća se. To je uključivalo pušenje cigareta, ulazak u teretane i kurseve - sve to će je, kako su rekli ljudi oko nje, učiniti "muževnom". Ali pretvaranje da je neko ko nije učinilo ju je jadnom, piše BBC.

Takođe je vrijedno studirala, navodi, od malena je imala strast prema čuvanju djece i čuvala je djecu u svom komšiluku.

To ju je održalo čak i nakon što je konačno otišla od kuće da živi životom kakav je željela, prenosi Index.hr.