Zlatanova majka je Hrvatica, dok mu je otac musliman. Ibrahimović je često znao provocirati na katoličke praznike, što bi izazvalo nelagodu vjernicima.

Tako je tokom jednog intervjua Ibrahimović upitan je li religiozan, a njegov odgovor iznenadio je mnoge. “Ne. Ja vjerujem samo u poštovanje. Tako da ako kažem da ‘samo Bog može da mi sudi’, na koga ja tu uopšte ciljam tim riječima?”, poručio je Zlatan i objasnio da iako te riječi ima tetovirane, one nisu upućene njegovim kritičarima nego njemu.

“Daću ti jedan savršen primjer. Kada je moj brat preminuo, imao je leukemiju. Gdje je bio Bog da mu pomogne? Svakog dana se zahvaljujete Bogu, molite se Bogu. Gdje je taj Bog bio tada? U mom svijetu, ja sam svoj Bog. To je ono u što ja vjerujem i to je dio mog razmišljanja.”

Teška bolest

“Ne želim razmišljati kakav ću biti kad ostarim i kako će starjeti moje tetovaže, namjerno sam ih tetovirao na leđima da ih ne bih gledao. Nemam tetovaže na nogama, tu su samo ožiljci zbog mog stila igre i moje fudbalske istorije. Na ruci sam tetovirao datum rođenja mog brata Sapka koji je umro u 42. godini, 30. aprila 1973. Leukemija ga je odnijela za samo 14 mjeseci zato ne želim razmišljati o budućnosti i koncentriran sam isključivo samo na ovaj trenutak, na sadašnjost”, piše u knjizi švedskog napadača.

“Kad sam pitao Sapka kako je primijetio da je bolestan, ispričao mi je da je hodao ulicom i da je odjednom počeo čudno se osjećati, kao da tone u trotoar. Osjećao se kao da je pod vodom, nije mogao disati. Otišao je odmah u bolnicu i podvrgnuo se nizu pretraga, njemu nisu ništa rekli. Narednog dana, ljekar je nazvao mog oca i sve mu ispričao. Pitao ga je kakva je u pitanju leukemija i dobio je odgovor “agresivna”, a nažalost stanje se nakon početnih terapija nije popravljalo, štoviše samo se pogoršalo”, piše u svojoj knjizi Zlatan.

Smrt brata

“Sapko je počeo s terapijama, ali mu se stanje u nekoliko mjeseci pogoršalo. Vratio sam se iz Pariza gdje sam igrao i zatekao ga otečenog, bez kose, već se teško kretao. Bilo mi je jako teško gledati ga u takvom stanju. Nisam bio spreman. Morao je da piti gomilu lijekova kako bi se osjećao bolje, ali bilo je to tek nakratko. Tata ga je odveo u kuponu pa se vratio u dnevni boravak i prvi put mi priznao: Nema nade. Pogledao sam ga i shvatio ozbiljnost njegovog pogleda. Nisam mogao disati, ni gutati. Ali, kako? Sapko mi je davao nadu, a tata mi je oduzimao. Sa svom fizičkom snagom koju sam imao, sa svim novcem, sa svim poznanstvima, nisam mogao ništa učiniti da pomognem bratu. Osjećao sam se potpuno nemoćno, kao apsolutna nula. Bio sam uništen.”

“Sapku se stanje dodatno pogoršalo, odveli smo ga u jednu ustanovu, ali je tu ostao samo sedam dana. Nije mu odgovaralo. Tada je tata odlučio vratiti ga kući. Samo što je on bio iscprljen od bola i napora kojima je bio izložen dok je njegovao sina, 24 sata dnevno preko godinu dana. Nije se odvajao od njega ni na minutu. Oslabio je, više ga nije mogao ni podići iako je Sapko već tada bio lagan kao perce. Bio je primoran vratiti ga na kliniku. Krećem prema klinici, zovem tatu, on izlazi odatle i kreće mi u susret pa zajedno odlazimo do Sapkove sobe. Već je u komi. Nepravilno diše. Tata mi objašnjava da se produžavaju intervali između jednog i drugog udisaja. Sjedim u podnožju kreveta, ali teško mi je pogledati brata, ne mogu, samo slušam dah koji se produžava. Nakon 15 minuta, tata govori: Eto, gotovo je… Što? Ne diše više.”

“Sapko je sačekao da dođem pa onda umro, želio je da budem tu, pored njega. Apsolutno sam uvjeren u to. Do kasno sam spavao, doručkovao bez žurbe radio sve natenane, ali on me je čekao. Tek kad sam stigao, nakon deset minuta, moj brat je udahnuo zadnji put. Tata ustaje da bi ga pokrio plahtom, a ja ga zaustavljam: “Ne, ne diraj ga. Neka netko drugi to napravi.”

Sprovod je održan po muslimanskim običajima, a za spuštanje u raku otac Zlatana Ibrahimovića odabrao je šest najbližih ljudi. I sam je bacio prvi komad zemlje u grob… “Zatim je red na mene, i ja činim isto, jednom, dvaput, ali dalje ne mogu. Puštam lopatu da padne. Prekriti ga značilo bi prihvatiti da je mrtav, a u mojoj glavi Sapko je još bio živ. Ne mogu priznati da ga više nema. Bio je premlad, bio je moj brat. Pridružujem se porodici i plačem okružen njima. Tata nije pustio ni suze. Narednog dana vratio se sam na grob i plakao cijeli dan, od jutra do večeri. Objasnio je: Napraviću to još samo jednom i više neću”, napisao je Ibrahimović u svojoj autobiografiji.