Policijsko-vojnu operaciju hrvatskih snaga "Oluja", u kojoj je u strahu svoje domove napustilo preko 250.000 Srba sa područja Hrvatske, takođe i iz Republike Srpske Krajine, 5. avgust 1995. godine, dugo će se pamtiti. Oni koji su na traktorima i automobilima u konvojima prognani i protjerani sa svojih ognjišta, pamte taj dan.
Jedan od mnogih je i Stanko Bjelobaba (78) iz Udbine, kako kaže, lijepog i mirnog mjesta nadomak mora. U svom rodnom mjestu imao je veliku porodičnu kuću i radio kao hemijski tehničar u pogonu jedne hrvatske fabrike. Ni sada, nakon 29 godina, Stanko ne zaboravlja šta je sve ostavio. Sjeća se vremena kada je sa suprugom i dvoje maloljetne djece morao da krene i u trenu ostavi sve u šta je godinama ulagao i sticao, ne znajući gde će se zaustaviti. Pred cijevima hrvatske vojske, tada je svima bilo najvažnije sačuvati živu glavu.
"Iz Udbine smo krenuli septembra 1995. godine. I dan danas sanjam svoje rodno mjesto, svoju kuću, svoje imanje, prijatelje i to mirno vrijeme u kome smo živjeli. Krenuli smo, a da nismo znali kuda. Moj sin, koji je tada imao svega 15 godina, vozio je automobil u kome je bila i mala beba. Morali smo na svakih 15 kilometara da stajemo kako bih izlazio da pronađem malo mlijeka, da bi dijete preživelo. Strašna je to bol, koja se osjeća i dan danas, svakoga dana u dubini duše. I ne samo psihička, već i fizička bol, ali šta ćeš, život je to i ne može se protiv toga. Tada smo sa 250.000 ljudi izbjegli sa svojih ognjišta i ušli u Srbiju. Nisam ni slutio da će me put navesti u istočnu Srbiju, i baš u Majdanpek, gdje su nas ljudi toplo dočekali. Prvo smo bili smješteni u prihvatnom centru u sportskoj hali Sportskog centra Majdanpek, a kasnije u centru za izbjeglice, takozvanom "Žegrapu", malo udaljenom od grada.
Moja porodica bila je smještena u samo jednoj sobi i trebalo je to prihvatiti, drugog izbora nismo imali. Iz onolike raskoši u prostor 4x3. Tu smo proveli pet punih godina," prisjeća se čika Stanko Bjelobaba, koji kaže da i dan danas sanja sve to. Slike samo naviru, a oči su i ovoga puta bile pune suza dok je sa nama pričao.
"Shvatio sam na Petrovačkoj cesti da nema povratka. Ali nakon mnogo godina poželio sam da odem i vidim sve što sam ostavio. Vuklo me je, i kada sam ugledao da je od moje kuće i svega stečenog ostao samo garež, tek tada sam se uvjerio da povratka definitivno nema. Samo je smrt teža od ovoga i ne bih poželio nikome, ni najgorem neprijatelju, da ovo doživi. Ali, čovjek se navikne na sve, pa i na ovakve tragedije. Bitno mi je da sam se vratio u svoju Srbiju, koju volim najviše na svijetu, možda više od onih koji su tu rođeni, jer sam svoju izgubio. Ostali smo živi i zdravi, imam petoro unučadi i mislim da me samo oni još održavaju u životu," veli Stanko Bjelobaba, smiren, dobar i utučen čovjek.
On sada najviše vremena provodi kod sina u inostranstvu, jer je u penziji, ali često dolazi u Majdanpek da obiđe ćerku i svoje prijatelje Majdanpečane, koji su njegovu porodicu tada prihvatili kao svoju, prenosi Telegraf.
BONUS VIDEO:
;t=4s
