KOME I GDJE ŽRTVE NASILJA MOGU DA SE OBRATE Tim stručnjaka pojasnio: Ne okrećite glavu, već djelujte!
Sve je veći broj mladih koji su žrtva zlostavljanja da li vršnjačkog, porodičnog, sajber ili slično. Naš problem, kako zlostavljanja, tako i bilo koji drugi, počinje upravo onog trenutka kada stvari ne nazovemo svojim pravim imenom. Dakle, bilo koji vid nanošenja povreda da li fizičkih ili psihičkih, bilo je i biće zlostavljanje te tako treba da se naziva, a, dalje, u skladu s tim da se i reaguje.
Riječ od samo jedanaest slova može da ostavi posljedice nevjerovatnih razmjera
Iako se o zlostavljanju govorilo već pregršt puta ono još uvijek nastupa punom snagom. Dokaz tome je samoubistvo Mladena Dulića koje je potreslo region, a koje je bilo „okidač“ da se o pomenutoj temi progovori jasnije i otvorenije.
Slučaj Mladena Dulića čist je primjer da osoba ne mora ni da dodirne žrtvu kako bi ona zauvijek napustila ovaj svijet. Činiti nekome nažao mnogo je lakše dok osobu ne gleda u oči. Bilo ko može da se domogne Interneta, „okači“ video čije će se posljedice ubrzo nakon toga obrušiti na život osobe. Međutim, iako su ožiljci kod osobe koja trpi ovakav vid nasilja nevidljivi, to ne znači da oni ne postoje. Upravo je takvo sajber nasilje, ali i psihičko nasilje kojem su mnogi danas svakodnevno izloženi.
Dalje, problem se nastavlja i razvija iz razloga što osoba koja je žrtva bilo kakvog vida nasilja ne želi da se obrati stručnim licima za pomoć. Upravo iz tih razloga Aloonline kontaktirao je stručnjake na polju psihologije kako bi uputili mlade, ali i odrasle, koji proživljavaju ne samo nasilje, nego prolaze i kroz anksioznost, depresiju, opsesivno kompulzivne misli, kome treba i mogu da se obrate.
„Plavi telefon“ i čitav niz udruženja spremni su za pomoć 24 sata – jedan broj i razgovor sa stručnim licem mogu vam spasiti život
Na samom početku naišli smo na poražavajuću činjenici. Naime, prema riječima psihologa Siniše Subotića, dosta resursa za „prvu psihološku pomoć“ je nažalost prestalo sa radom ili je redukovalo obim svog rada u proteklom periodu, međutim neki još postoje.
„Najvažniji resurs za brze psihološke intervencije je izvjesno „Plavi telefon“, koji je najbliža stvar „liniji za prevenciju suicida“ koju trenutno imamo na raspolaganju. „Plavi telefon“ postoji oko 10 godina i ima na praksi razvijen i provjeren protokol postupanja u kriznim situacijama najrazličitijih vrsta (od pružanja podrške u okolnostima porodičnog i seksualnog nasilja, pa sve do samoubilačnih misli), sa volonterima koji su obučeni kako da odrade psihološku trijažu i dalje upute osobu na prikladne resurse i adrese“, rekao je Subotić.
Na bitnost „Plavog telefona“ ukazala je i psiholog Jelena Zelić koja već nekoliko godina radi na liniji za pomoć. Zelićeva je, pored „Plavog telefona“, pomenula i druge službe koje su na raspolaganju žrtvama nasilja kao što su Savjetovalište u Kampusu i Centar za punu svjesnost u okviru kojeg djeluje upravo pomenuto Savjetovalište u Kampusu besplatno za sve studente Univerziteta u Banjoj Luci: „Savjetovalište je nedavno počelo sa radom i koliko znam svi termini su za sada popunjeni.“
Problem sa zakazivanjem termina je ogroman, jer u trenutku kada je osobama zaista potrebna pomoć oni treba da čekaju i po nekoliko mjeseci. Na te i takve poteškoće osvrnula se i Zelićeva, te dodaje da je upravo iz tih razloga „Plavi telefon“ jedna vrsta prvog koraka onima koji nisu u mogućnosti da čekaju toliko dugo.
Drugi korak kada je pružanje stručne pomoći u pitanju zavisi od slučaja do slučaja. „Osoba po svom izboru može da nastavi održavati kontakt s „Plavim telefonom“ jer nismo striktni po pitanju toga koliko dugo konverzacija sa određenom osobom može da traje. U zavisnosti od pojedinačnog slučaja osobi možemo ponuditi određenu psihoterapiju ili uključiti u dalji proces i određeni instituciju ili će osoba ostati u kontaktu s nama, te ćemo dalje raditi na konkretnom slučaju.“
Psiholog Maja Kovačević u svojoj izjavi navela je da u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine postoje i SOS linije koje su dostupne građanima 24 sata dnevno.
„Kada su u pitanju druga udruženja i SOS linije, postoji jedinstvena telefonska SOS linija za pomoć žrtvama nasilja u Republici Srpskoj – 1264, koju je uspostavio Gender centar RS, i koju vode nevladine organizacije specijalizovane za pomoć ženama žrtvama rodno zasnovanog nasilja, i to: „Udružene žene“ Banja Luka, „Budućnost“ Modriča, „Lara“ Bijeljina, „Ženski centar“ Trebinje, i „Fondacije za obrazovanje, razvoj i socijalnu zaštitu djece” Prijedor, putem koje predstavnici ovih nevladinih organizacija pružaju psiho-socijalnu i pravnu pomoć žrtvama nasilja. Isto tako, na području FBiH, postoji jedinstvena telefonska SOS linija za pomoć žrtvama nasilja čiji broj telefona je 1265. Liniju je pokrenuo Gender centar FBiH u saradnji Centrom za socijalni rad Jajce, Fondacijom lokalne demokratije Sarajevo, Udruženjem građana „Vive žene“ Tuzla, Udruženjem „Žene sa Une“ Bihać, UG „Medica“ Zenica i Udruženje žena BIH Mostar. Pristup linijama je omogućen 24 sata, svakog dana, a pozivi su besplatni“, dodaje Maja Kovačević.
Kao što se na samom početku teksta pominje, mnoga savjetovališta su zatvorena. Ta činjenica je poražavajuća, pogotova danas kada je nasilje izraženije nego ikada. Zelićeva navodi dva razloga koja bi mogla biti uzrok zatvaranja ovakvih ustanove.
„Konkretno u našem društvu usluge savjetodavnog rada još uvijek nisu dostupne većini onih koji bi bili potencijalni „korisnici“. Takođe, projekte kao što su besplatno savjetovalište i besplatne linije potrebno je finansijski podržati“, dodaje naša sagovornica.
Osvrnimo se oko sebe i nemojmo se oglušiti na nečiji poziv za pomoć!
Snažnu poruku za kraj poslao je već pomenuti psiholog Siniša Subotić svim onima koji prolaze kroz teške trenutke.
„Da se razumijemo, oskudnost dostupnih besplatnih psiholoških resursa JESTE veliki problem, ali nije nepremostiv problem – ko želi da pronađe pomoć i bude istrajan u tome, uglavnom će naći neki način. Začkoljica je u tome što mnogi ljudi u okolnostima kada ih preplave “negativni afektivitet i crne misli” zapravo nemaju dovoljno energije da razmišljaju o tome da je psihološka intervencija nešto što mogu i trebaju da potraže i što im može i hoće pomoći. Tada je od neprocjenjive važnosti da drugi ljudi koji uoče da nešto nije u redu ne okreću glavu, već da djeluju. Imamo neke nalaze koji pokazuju da mi u našem društvu normalizujemo veliki broj vidova nasilja i patnje – i onda imamo situacije u kojima mnogi ljudi tiho trpe i muče se, bez sistema socijalne podrške koji bi ih uputio na resurse i postupke prevazilaženja problema i potvrdio im da pomoć postoji i da je nije ni sramota ni uzaludno potražiti. Mnogi ljudi odrastaju u toliko toksičnim klimama da i ne vjeruju da im ima pomoći. Zato je važno da se svi malo pažljivije zagledamo oko sebe i ne očekujemo od institucija da rješavaju probleme koje bismo mi individualno trebali da uočavamo kod ljudi iz svog okruženja i da na njih reagujemo. Lična odgovornost i humanost u našem socijalnom okruženju je najmanje podjednako važna kao i broj savjetovališta ili linija za prvu psihološku pomoć.“
BONUS VIDEO: