Nezahvalni ljudi mogu biti neprijatni, kako u razgovoru, tako i u životu. Veoma je teško sarađivati sa nezahvalnim ljudima jer su stalno puni negodovanja, smatraju da im svi nešto duguju. Takođe, oni ne umiju da na pravi način cijene izvor onoga što dobijaju.
Na nezahvalne ljude možete naići svuda. To mogu biti čak i naši najbliži rođaci, ljudi koji neće reći „hvala“ ni nakon što smo za njih učinili nešto dobro. I djeca mogu biti nezahvalna, propuštajući da zahvale za večeru. Majka se vraća kući s posla iscrpljena i fizički i emocionalno, samo da bi provela još dva sata stojeći pored šporeta.
Djeca ne kažu hvala za hranu na stolu. Ne kažu hvala za džeparac koji im roditelji daju. A ipak, novac ne pada s neba, roditelji moraju da ga zarade.
Postoji bezbroj primjera nezahvalnosti u našim životima ili, tačnije rečeno, susrećemo se s njom na svakom koraku. Ali moramo zapamtiti da je biti „zahvalan“ sinonim za posjedovanje „blagodati“.
Upravo tako je slovenski jezik nekada izjednačavao pojmove „zahvalnost“ i „blagodat“. Drugim riječima, onaj ko uzvraća zahvalnošću, posjeduje blagodat u svom životu. S druge strane, ako čovjek ne uzvraća zahvalnošću, biće lišen blagodati. Veoma je jednostavno.
Ako dijete zahvali roditeljima što ga hrane i oblače, što plaćaju vannastavne aktivnosti i privatne časove, i što mu posvećuju vrijeme i pažnju, to dijete izrasta u zahvalnu osobu.
I kasnije, u odraslom dobu, iskusiće više blagodati, sreće i radosti. To je u suprotnosti sa osobom koja je odrasla sa osjećajem da joj sve pripada, vjerujući da joj svi, mama, tata, baka, nastavnici, nešto duguju.
Kada vidimo nekoga ko se raduje obroku na stolu, ili uživa u poklonu koji je dobio, prirodno želimo da mu dajemo sve više i više.
Želimo da darujemo zahvalnu osobu.
Ako nekoga volimo i iz te ljubavi činimo sve što je moguće za njegovo dobro, a zauzvrat dobijemo zahvalnost, podstaknuti smo da dajemo još više. Ispostavlja se da što više čovjek zahvaljuje, to više i dobija. To je pravoslavno načelo koje važi i u psihologiji.
U Prvoj poslanici Svetog apostola Pavla Solunjanima (5. glava, 18. stih) piše:
„Za sve zahvaljujte; jer je to volja Božija za vas u Hristu Isusu.”
Šta se dešava sa nezahvalnim ljudima?
U njihovim životima ima veoma malo zahvalnosti, blagodati, sreće ili blagostanja. Oni se neprestano žale, nesposobni da shvate zašto se stvari odvijaju tako kako se odvijaju, zašto im u životu ništa ne polazi za rukom.
A stvari im ne polaze za rukom upravo zato što ne zahvaljuju svojim rođacima, prijateljima, kolegama ni Bogu. A zapravo, trebalo bi da zahvaljujemo Bogu na svemu:
- na tome što smo se probudili ujutru
- na tome što imamo zdrave udove
- na tome što imamo krov nad glavom, što imamo hranu u frižideru
- na tome što imamo nekoga ko brine o nama
Što više zahvaljujete, to ćete više dobiti. Pokušajte da unesete ovo pravilo u svoj život.
Jevanđelje nam pripovijeda kako je Gospod iscijelio deset gubavaca, a samo se jedan vratio da Mu zahvali. I Gospod je rekao:
„Zar se desetorica nisu očistila od gube? Gdje su ona devetorica?”
Ovaj jevanđelski događaj nam pokazuje koliko je malo ljudi spremno da zahvali. Nezahvalni ljudi su demoni u ljudskom obličju. Spolja izgledaju kao ljudi, ali je u stvarnosti njihova unutrašnja priroda demonska. Ali vi, hrišćani, ne smijete biti takvi. Jer, zašto ste inače kršteni i pomazani svetim mirom? Da biste roptali i zauvijek ostali nezadovoljni? Da biste bili sebični? Da biste neprestano zavidjeli drugima?
Upravo zato smo hrišćani, da bismo uznosili blagodarnost Bogu. Nedjeljom dolazimo u crkvu da zahvalimo Bogu. I treba da od Njega tražimo samo jedno, da nam oprosti sve naše grijehe.
(Stil)
Komentari (0)