Jedan je od najvećih ljetnih praznika u srpskoj tradiciji. Posvećen je Svetim apostolima Petru i Pavlu, a vijekovima ga prate brojni narodni običaji i vjerovanja nastali u vrijeme kada je život bio usko vezan za prirodu i poljoprivredu.

Najpoznatiji simbol ovog praznika je rana jabuka, petrovača. Nekada se vjerovalo da se do Petrovdana prve jabuke ne jedu, već da se na sam praznik nose u crkvu na osvećenje, a potom dijele djeci i bližnjima za zdravlje, mir i slogu. Upravo zbog toga se djeci na Petrovdan poklanja jabuka – kao simbol zdravlja, blagostanja i Božjeg blagoslova.

U narodu je postojalo i vjerovanje da se jabuke ne smiju sjeći nožem niti udarati jedna o drugu kako se ne bi prizvao grad koji bi uništio usjeve.

Praznik bez teških poslova i uz porodično okupljanje

Na Petrovdan se, kao i za druge velike praznike, izbjegavao težak rad u polju. Umjesto toga, dan je bio namijenjen odmoru, odlasku u crkvu i okupljanju porodice.

U pojedinim krajevima čobani su pleli vijence od cvijeća i stavljali ih stoci na rogove, vjerujući da će je tako sačuvati od bolesti i donijeti joj dobro zdravlje.

Petrovdan je ujedno bio vrijeme sabora, porodičnih okupljanja, ali i krštenja i vjenčanja, jer se smatrao posebno blagoslovenim praznikom. Njime se završava i Petrovski, odnosno Apostolski post, nakon kojeg se porodice okupljaju za svečanom trpezom, u skladu sa crkvenim pravilima.

Zašto su pekari i ribari posebno vezani za Petrovdan?

Petrovdan je u narodu oduvijek imao posebno mjesto. Smatra se slavom pekara i ribara – pekara kao čuvara hljeba, osnovne životne namirnice, a ribara jer je Sveti Petar prije nego što je postao apostol bio ribar.

U mnogim krajevima ovaj praznik bio je i povod za vašare i narodne sabore, na kojima se trgovalo, okupljala rodbina i prijatelji, sklapala nova poznanstva i učvršćivale veze među ljudima. Upravo zato Petrovdan nije samo veliki praznik, već i važan dio narodne tradicije koji je vijekovima povezivao porodicu, zajednicu i svakodnevni život.