Za pravoslavne hrišćane smrt je prelazak u vječni život. Duša nastavlja svoje putovanje kroz mitarstva, privremeni sud i konačni Strašni sud, dok molitve živih i dobrotvorna djela ostaju most ljubavi između svijeta i vječnosti.

Pravoslavna vjera smrt posmatra ne kao kraj, već kao prelazak iz ovozemaljskog u vječni život. Duša se odvaja od tijela, ali nastavlja da postoji, da pamti i da osjeća. Sveti Jovan Šangajski piše: „Naš život bio bi besmislen kada bi se završavao smrću. Čovjek je stvoren za besmrtnost i Hristos je svojim Vaskrsenjem otvorio kapije Carstva Nebeskog“. Upravo zato vjernici smrt doživljavaju sa tugom, ali i sa nadom – jer vjeruju da ljubav Božija obuhvata i one koji su prešli u vječnost.

Prva dva dana - oproštaj sa zemljom

U prva dva dana nakon smrti, duša ostaje na zemlji. Prema predanju, slobodno se kreće, posjećuje mjesta koja je voljela i ljude koji su joj bili bliski, često u pratnji anđela čuvara. Sveti Atanasije Veliki u besjedi o smrti kaže: „Duša, iako se rastavlja od tijela, ne gubi svoje sjećanje, već obilazi ono što joj je bilo drago“. To je vrijeme oproštaja i sagledavanja života u cjelini.

Mitarstva - suočavanje sa istinom

Od trećeg dana duša prolazi kroz duhovne stanice poznate kao mitarstva. Na svakoj stanici suočava se sa iskušenjima i demonskim optužbama, dok anđeli iznose njena dobra djela. Sveti Kirilo Aleksandrijski opisuje: „Staće pred nas, s jedne strane, vojska i sile nebeske, a s druge – vlasti tame. Na svakom mitarstvu tražiće se račun za posebne grijehe“.

Prema žitiju prepodobne Teodore Carigradske, duša prolazi kroz dvadeset mitarstava, gdje se ispituju laž, zavist, blud, ubistvo i drugi grijehovi. Otuda i izraz "duhovna carina", po smrti se javila Svetom Grigoriju, učeniku Vasilijevom i opisala mu svih 20 mitarstava, kroz koje je duša njena prošla, dok nije pomoću molitava Svetog Vasilija ušla u vječni pokoj. Predanje bilježi i da je Bogorodica molila Hrista da je poštedi susreta sa demonima na mitarstvima, što pokazuje koliko je taj prolaz strašan i koliko je potrebna njena zaštita.

Privremeni sud - četrdeseti dan

Četrdeseti dan je ključan: tada Bog određuje privremeno mjesto boravka duše – raj ili pakao – do Hristovog drugog dolaska. Zato se u pravoslavnoj tradiciji posebno obilježava pomen na četrdeseti dan, uz molitve, liturgiju i činjenje dobrotvornih djela u ime pokojnika. Sveti Jovan Zlatousti naglašava: „Molitva za pokojne nije uzaludna, jer Bog prima ljubav živih kao utjehu za duše preminulih“.

Strašni sud - konačna odluka

Na kraju vremena, u opštem vaskrsenju, svi mrtvi će vaskrsnuti u svojim tijelima. Na Strašnom sudu donosi se konačna odluka o vječnom životu – vječna radost u Carstvu Nebeskom ili vječna odvojenost od Boga. Sveti Kirilo Aleksandrijski u besjedi o ishodu duše piše:

„Strašim se geene beskonačne, grozim se tame, kamo se ni tračak svjetlosti probiti neće“, prenosi Lepa i srećna.