Dijana i Emanuel vjenčali su se 1930. godine. Pet godina kasnije, dobili su sina Šeldona. Emanuelov udžbenik engleskog jezika dobio je najviše pohvale, a talentovani nastavnik je uvršten na počasnu listu „Lideri u obrazovanju“. Činilo se da je pred porodicom Streisand udobna budućnost. Međutim, na samom vrhuncu karijere, Emanuel je doživio svoj prvi epileptični napad, bolest koja se u to vrijeme smatrala „sramnom“ i morala je da se sakrije.

U svijetu je bio rat i haos. SAD su ušle u rat protiv Nemačke, Italije i Japana, a Amerikanci su sa udvostručenom pažnjom počeli da slušaju izvještaje sa fronta. Emanuel je bio oslobođen vojne službe kao otac dvoje djece – 24. aprila 1942. godine u dobro održavanom stanu porodice Strejsend u Bruklinu pojavio se novi stanar – snažna, zdrava, nasmijana djevojčica.

Dajana se prisjetila da je mala Barbra bila toliko zaokupljena onim što se dešava oko nje da je vrlo rijetko plakala. Uprkos činjenici da je djevojčica imala nesrazmjerno veliku glavu, a do svoje dvije godine bila je skoro ćelava, svi gosti su se uvijek slagali da svijet jednostavno nikada nije vidio šarmantnije stvorenje.

U ljeto 1943. Emanuelu je ponuđen posao u ljetnjem kampu za djecu. Dijana, koju su mučila loša osjećanja, otišla je sa njim i djecom.

Jednog vrelog avgustovskog dana, Emanuel je doživio epileptični napad i kolima hitne pomoći odvezen je u bolnicu. Doktor mu je ubrizgao morfijum, od čega je Emanuelu bilo još gore. Nekoliko sati kasnije umro je – disanje mu je prestalo.

Slomljena srca, Dajana je prodala svoj namještaj, spakovala svoje stvari i preselila se kod djece, sumnjajući da će ona i njena djeca imati budućnost. Deda Luj, debeo i nezdrav, već je u dubokoj starosti želio od života samo mir i tišinu.

„U toj kući nije bilo ljubavi. U trpezariji je bio veliki sto i Barbra i ja smo se sakrili ispod njega da ne bismo dobili batine.“, rekao je Barbarin brat jednom prilikom.

Dajana nije obraćala mnogo pažnje na djecu – bila je potpuno van sebe i, kako je Barbra vjerovala, „emotivno nas je napustila u isto vrijeme kada nam je otac umro“. Majka je stalno ostavljala svoju kćerku kod prijatelja i rođaka, a svaki put kada bi Diana odlazila od kuće na posao, imala bi histeriju – djevojčica se plašila da se ni njena majka neće vratiti i da će ostati „sama na ovom svijetu“.

Osim toga, do tada više niko nije nazvao Barbru slatkim djetetom. Njeno tijelo, mršavo i neoblikovano, kao da se istovremeno kretalo u različitim pravcima. Glava joj je ostala isto tako nesrazmjerno velika, lijevo oko se stalno kretalo ka mostu nosa, a nos je počeo da dobija provokativne dimenzije. Djeca u dvorištu su se smijala Barbri, izmišljajući joj nadimke, među kojima su „veliki kljun“ i „kosa ružna stvar“ bili daleko od najvrijednijih.

Barbrina majka je napunila 40 godina, ali je i dalje bila okružena proscima koje je Barbra mrzela svom dušom. Posebno jedan mesar:

„Svaki put kada je poljubio moju majku, mislila sam da je ubija.“

Na kraju je na horizontu ostao samo jedan udvarač – krojač Luis Kind, koji je zarađivao za život izdavanjem namještenih soba. Barbra je bila užasnuta što ovaj čovjek polaže pravo na mjesto njenog oca.

Stvari su postale jako loše kada je Dajana rodila još jednu djevojčicu 1951. godine. Luis je obožavao svoju kćerku i nije podnosio Barbru. „Ljepotica i zver“ je kako je nazvao sestre. Barbra je uzalud pokušavala da mu ugodi. Bio je grub i vikao je na nju. Kada ga je zamolila da joj kupi sladoled, njen očuh je odgovorio da nije dovoljno privlačna za to. Kada je sjedio i gledao televiziju, Barbra se toliko plašila da ne naruši njegov mir da je puzala po podu ako je trebalo da ode u drugu sobu. Međutim, devojčica je toliko želela da ima „pravog“ oca da je dugo skrivala da je Luis njen usvojitelj. Na pitanje zašto je imao drugačije prezime, lagala je: „On koristi ime Kind za posao“.

Barbra je razvila hipohondriju. Pročitala je članak o raku i odmah joj se učinilo da ima sve znake bolesti i za šest mjeseci će umreti. Majka je odbacila kćerkine strahove. Njena glavna briga bila je Barbrina mršavost, a to je išlo čak do toga da je nasilno hrani kašikom.

„Kada mi je bila potrebna ljubav, davali su mi hranu“, rekla je kasnije gorko.

Jedina svijetla tačka u životu mlade Barbre bio je mali ekran televizora njenog komšije. Tobi Borokov, koji je živio u istoj kući, postao je simpatičan prema čudnoj i nesrećnoj djevojci sa kojom je njen sin Irving volio da se igra. Počela je da vodi Barbru kod sebe, a djeca su satima sjedila pred TV ekranom. Barbra je bila fascinirana starim holivudskim filmovima u kojima je sve bilo tako lijepo i tako divna muzika. Voljela je da pjeva filmske pjesme u hodniku njihove kuće – plafoni su bili veoma visoki i to je stvaralo prelijep odjek.

Život se Barbri Strajsend iznenada promijenio 1996. godine, kada je upoznala glumca Džejmsa Brolina.

– Poslije deset minuta bio sam pečen, poslije dva sata znao sam da ćemo se jednog dana vjenčati – izjavio je Brolin. Barbra je išla na terapiju za prihvatanje drugih ljudi i sticanje realnije slike o sebi, Brolin je pohađao kurs da nauči kako da voli, komunicira i da se grli.

Vjenčali su se jula 1998. godine i još su zajedno. Sa glumcem Eliotom Guldom venčala se 1963. Tada je rodila svoje jedino dijete Džejsona, a brak je trajao do 1971. godine.

Barbra je imala ljubavne afere sa Rajanom O’Nilom, Vorenom Bitijem, Donom Džonsonom, Krisom Kristofersonom, Omarom Šarifom, ali i kanadskim premijerom Pjerom Tridoom i 28 godina mlađim teniserom Andreom Agasijem, prenosi Stil.

Poznata glumica progovorila o detaljima zlostavljanja: Uputila snažnu poruku za sve žene koje ga trpe!

BONUS VIDEO: