Ana Ivanović danas je jedna od najuspješnijih srpskih sportistkinja svih vremena, osvajačica Rolan Garosa i nekadašnja najbolja teniserka svijeta. Ipak, put do vrha nije bio ni lak ni bezbrižan. U razgovoru u emisiji "(Ne)uspjeh prvaka" kod proslavljenog fudbalera Slavena Bilića, Ana se prisjetila djetinjstva, odrastanja u teškim vremenima, ogromne podrške porodice i trenutaka kada je izgledalo da će njena teniska priča prerano biti završena, piše Ona.rs

Poznato je da je Ana Ivanović stigla "sa dna bazena do vrha svijeta", da je karijeru započela u vrlo teškim vremenima koja su devedesetih zadesila Srbiju, kao i da bez podrške roditelja ne bi nikada postigla to što jeste. Ipak, tek sada, ravno deceniju od kada je odlučila da okači reket o klin, odlučila je da progovori o detaljima iz života i karijere koji su mnogim fanovima ostali misterija, a koji samo savršeno upotpunjuju jednu prelijepu priču o velikom talentu, velikoj upornosti, ali i velikoj žrtvi i rizicima koje su majka Dragana i otac Miroslav podnijeli u neizvjesnim egzistencijalnim godinama u periodu njenog sportskog razvoja.

Od stare loptice i zida do prvog reketa

Govoreći o svojim počecima, Ana je ispričala da je ljubav prema tenisu otkrila veoma rano.

"Nikada se nisam igrala barbikama i lutkama. Voljela sam lopte, crtanje i sport. Sa četiri godine pronašla sam stare rekete i udarala lopticu o zid. Monika Seleš bila je moj idol i željela sam da budem kao ona. Za peti rođendan dobila sam prvi reket i tada je sve počelo."

Kako kaže, roditelji su u početku tenis doživljavali kao hobi, ali su vrlo brzo shvatili koliko je posvećena tom sportu. Najveća podrška tokom odrastanja bili su upravo mama i tata, koji su je pratili na treninzima i takmičenjima uprkos veoma teškim okolnostima.

Vožnja na "ponici" pod bonovima i bombardovanjem

Posebno emotivno govorila je o ocu, koji je zbog nje činio sve što je mogao. Prisustvovao je svakom treningu, nosio njenu opremu i nije odustajao ni kada su sankcije i bombardovanje potpuno promijenili svakodnevni život.

Ana se prisjetila jednog detalja koji najbolje oslikava koliko je porodica bila spremna na odricanja.

"Tokom bombardovanja imali smo bonove za benzin. Bilo je to veoma teško vrijeme, pa sam predložila ocu da ih ne trošimo zbog mojih treninga. Od Zemuna do Novog Beograda išli smo biciklima. Tata je vozio poniku, ja BMX, a on je uvijek nosio moju tenisku torbu."

Zbog nedostatka novca nisu trenirali ni u standardnim uslovima. Umjesto zatvorenih teniskih balona, treninzi su održavani u ispražnjenom bazenu u sportskom centru "11. april", gdje su improvizovani tereni omogućavali djeci da nastave sa radom uprkos svemu.

Iako su roditelji ulagali maksimum, došao je trenutak kada više nisu mogli da finansiraju njene treninge. Ana je tada shvatila da bez individualnog rada neće moći da napravi iskorak.

"Rekla sam mami da želim individualne treninge ili da prestanem da treniram. Vremena su bila teška i nismo imali novca, ali roditelji su pronašli način da mi to omoguće."

Sponzor u posljednjem trenutku i odlazak u Švajcarsku

Nedugo zatim porodica je ostala bez sredstava da nastavi da finansira njenu karijeru. Upravo tada dogodio se preokret koji je promijenio njen život.

"Imala sam sreće. Kada su moji roditelji ostali bez novca, pojavio se sponzor koji me je spasio. Sa 12 godina otišla sam u Švajcarsku na testiranja i poslije toga dobila podršku koja mi je omogućila da nastavim da gradim karijeru."

Kasnije je taj prvi sponzor bankrotirao, ali je Ana ubrzo upoznala Dana Holcmana, koji je postao njen menadžer i ostao uz nju tokom cijele profesionalne karijere.

U razgovoru sa Slavenom Bilićem Ana Ivanović je govorila i o mnogim drugim važnim životnim temama – prelasku iz juniorske u seniorsku konkurenciju, osvajanju Rolan Garosa i dolasku na prvo mjesto WTA liste, povredama koje su uslijedile, psihološkim izazovima, napadima panike koje je godinama krila od javnosti, razgovoru sa bratom koji joj je promijenio pogled na karijeru, odluci da završi profesionalni tenis, ali i današnjem životu na Majorki, gdje sa sinovima uživa u porodičnoj svakodnevici.

Ipak, iz cijele njene priče možda najjača poruka ostaje ona iz djetinjstva – da iza najvećih sportskih uspjeha često stoje godine odricanja, podrška porodice i vjera da se ni u najtežim trenucima ne odustaje od snova.

(Ona.rs)