TUZLANSKI AVANTURISTI UPOZNALI RAVNICU Fićom iz 1961. krenuli kroz Vojvodinu

ALOONLINE.BA | Vijesti ∙ 08.07.22 20:42 ∙ 0

"Gdje je nebo najšire, za njega se najlakše i uhvatiti"

FOTO/EMIR NIŠIĆ

Tačno godinu dana trajale su pripreme za pustolovinu trojice avanturista iz Tuzle – Emira Nišića, Mirzeta Halilovića Valtera i Fiće iz 1961. godine. Prije tačno toliko i došla je ideja da krenu na putovanje kroz Vojvodinu, a glavni junak ovog poduhvata, vremešni Fića pripremao se junačkim podvizima na Vlašić, pa mu je za proputovanje kroz Vojvodinu bilo „sve ravno“.

„Imao sam tačno ispisanu rutu kretanja i znamenitosti na istoj koje moramo posjetiti. Moj prijatelj Mirzet Halilović zvani Valter je maratonac, i redovno učestvuje na Trci prijateljstva u Kuli koja se ove godine održavala po 13. put, u izvanrednoj organizaciji“, podijelio je u svom blogu Emir Nišić.

Iz Živinica, preko Tuzle, Majevice, Ugljevika do Bijeljine i graničnog prelaza Sremska Rača, prošli su u Fići bez ikakvih problema, uz veliko oduševljenje carinika.

„Na Fićinoj galeriji bila je jedna pletenka, čisto iz fazona, ali smo se pribojavali da neće kontrolisati istu jer će sumnjati da u njoj imamo barem pet litara rakije, a dozvoljeno je prenijeti samo 1 litar alkoholnog pića po osobi preko granice, a nas smo trojica, Valter, Fićo i ja. Doduše pletenka je bila prazna“, nastavlja Emir.

„Gdje je nebo najšire, za njega se najlakše i uhvatiti“

Srce je igralo zbog susreta sa ravnicom, jer tamo gdje je nebo najšire za njega se najlakše i uhvatiti, a Fićo ga je svojom galerijom kvalitetno uhvatio.

A Fića je jedan od najstarijih Fića na Balkanu, proizveden je sada već daleke 1961. godine i dosta se razlikuje od Fića koje su proizvedene kasnije, jer ovaj mnogo liči na izvorni Fiat 600D.

„Priznajemo malo je čudno da neko putuje sa malim oldtajmerom, ali taj oldtajmer ima veliko srce u koje prima sve one koji nam dok putujemo poklone osmijeh“, kaže Nišić, a mi stičemo utisak već sada, da je upravo to „gorivo“ ovog vremešnog čuvara nostalgije.

Nižu se mjesta – Bosut, pa Kuzmin, a nakon njega na putu za Erdevik trojica putnika primjetili su salaš – jedan od najpoznatijih simbola Vojvodine.

„Sa oduševljenjem nas dočekuje nepoznat domaćin, a sada možemo reći dobar prijatelj Nenad Stanković, odmah svi prilaze Fići i zagledaju ta „kontra vrata“, vraćaju uspomene i odmah nam nude piće, ali i mi smo na naše putovanje ponijeli „Tuzlanski pilsner“ kako bi častili ljude koje srećemo. Pod orahovom krošnjom doznajemo mnogo o Kulpinu, o Erdeviku, i o salašu koji je sagrađen 1818. godine, a koji ovdje u ravnici postoji poput oaze“, rekao je.

„Domaćin nam je pokazao unutrašnjost te stare kuće, svoje životinje koje s ljubavlju uzgaja, osjećali smo se lijepo kao kod starih prijatelja, jednostavno i opušteno, a kada sam poslao fotke koje smo tu napravili. naši najdraži su mislili da smo svratili kod nekih poznanika koje smo ko zna kad i gdje upoznali, a zamislite te ljude vidimo prvi puta. Pozdravljamo se i krećemo dalje, kroz polja na kojima se niše pšenica, da bi preko Erdevika i Bingule stigli u Divoš gdje kupujemo paradajz za naš ručak – upoznaje nas sa mestima koje možda ni sami ne znamo tuzlanski putnik“, dodao je.

Kaže da je Bingula manje mjesto čije ime datira iz osmanskog doba bin-đula što bi značilo hiljadu ruža, a Fića prkosi vrućini, godinama i naporu koji je stavljen pred njega.

„Nakon Divoša penjemo se na Frušku Goru do izletišta Rohalj baze, malo je čudan taj naziv a on potiče od prezimena Rohalj na čijem su imanju Partizani napravili svoje zemunice, danas je tu spomen-groblje i muzej, te prelijepo izletište, na kojem ručamo i odmaramo i predivnom hladu. Razgovaramo o srdačnim ljudima koje smo sretali, o ljepoti krajolika, znajući da uskoro dolazimo u Sviloš koji je obavezna stanica za svakog pčelara kakav je moj prijatelj Valter. On tvrdi da je Sviloš najljepše mjesto na našem putovanju, valjda zato što je na padinama Fruške Gore pa podsjeća na Bosnu“, rekao je avanturista.

Fića se dalje veselo kotrlja preko Koruške do Banoštora, mjesta koje ima oko 550 vikendica, a u kojem spremno čeka skela da bi iz Srema prešli u Bačku.

“ Dunav je vodeno prostranstvo koje razdvaja Srem i Bačku, koliko god pokušavao da odredim njegovu sredinu i pronađem tu magičnu granicu nikada mi nije polazilo za rukom, pa zaključim da je on upravo granica, i da je podjednako svačiji i ničiji, tamo gdje je obala u Banoštoru tamo je Srem, a kad sa skele zakoračim na tlo u Begeč e to je definitivno rub Bačke, skela je poput Dunava podjednako svačija – opisuje Emir.

„Tu bih na obali Bačke da imam vremena zapjevao neku pjesmu Garavog Sokaka, recitovao stihove Mike Antića kako sam u neka vremena često znao, ali putnik pustolov nema vremena za takvo opuštanje. A Valter bi tu rado odradio svoj trening, ali odluka je već ranije pala, idemo pored Begečke jame da popijemo našu kafu, dan je topao pa tražimo dobru hladovinu. Nakon silaska sa skele idemo lijevo na nasip i stižemo u predivno ozračje Begečke jame, kupači uživaju, mladi se šetaju i mi pronalazimo mjesto u hladu, ubrzo nam prilazi domaćin koji sa oduševljenjem razgleda Fiću, sjećajući se svoga teče koji je u neka davna vremena imao upravo takvog, među rijetkima u Novom Sadu: „Meni je sad sedamdeset, a to kad je teča imao takvog, pa imao sam možda 6 godina, klinac bio“, ispričao je avanturista.

Avantura po Vojvodini se nastavlja

„Nakon Gložana je Kulpin, bitna tačka na našem putovanju, tu se nalaze dva dvorca sa pratećim objektima, mali dvorac sagrađen u drugoj polovini 18. vijeka, i veliki dvorac sagrađen 1826. godine, porodica Stratimirović je ovaj kompleks sa dvorcima prodala Lazaru Dunđerskom, pa je porodica Dunđerski ovim kompleksom upravljala sve do 1945. godine“, rekao je.

„Dolazimo i vidimo natpis da dvorac nije otvoren za posjete, kao i to da je u toku njegova rekonstrukcija, ne vidimo ni skele ni majstore, kapija na ulazu u park je otključana pa ulazim iz razloga neće li se oglasiti neki čuvar kojeg bih zamolio da Fićom dođem do dvorca. Kao što kažu nigdje žive duše, dvorci i objekti potpuno su pusti, ali njihov sjaj davne raskoši ipak me zadivljuje. Uživam biti tu, gdje su nekada konji vukli raskošne kočije, gdje su nekoga dočekivali batleri, i gdje su dame brale najljepše ruže dok se šetaju vrtom…Eh..davna vremena u kojima nisam bio, ili jesam pa me sve to privlači“, pripoveda putnik svoju avanturu.

Jel Ravno Selo zaista najravnije?

Nakon Kulpina putnici po Vojvodini idu na novu destinaciju koja nije daleko, odmah je tu u susednom – Ravnom Selu.

Krajnja tačka puta – Kula

„Stižemo u Kulu oko 16 sati i odmah odlazimo u hotel… Veče smo proveli u šetnji i vožnji kroz Kulu a Fićo je plijenio pažnju i bio prava atrakcija. Ponosni smo na sebe, na svoj poduhvat, i na sve lijepo što smo vidjeli i zabilježili.

Subotu smo proveli na različite načine, ja snimajući zanimljive automobile i objekte u Kuli, a Valter odmarajući i spremajući se za trku na 10 kilometara na kojoj je ostvario jako dobar rezultat u jakoj konkurenciji. Sretan sam i ponosan zbog svog najboljeg druga, kada voditelj pročita Mirzet Halilović Valter-Tuzla, srce mi bude kao vjetrenjača.

Povratak je bio jednaka avantura

U povratku, nastavlja svoje pripovedanje Emir, upoznaju divne ljude, a jedan od njih nudi da im pokaže pekaru u Svilošu gdje se pravi specijalni hljeb koji je najukusniji na svijetu. Kaže, probali su i zaista je tako.

Na salašu kod Kuzmina na Fići je otkazala dinama i ostali su bez struje – ali to je rješiv problem, samo ga malo poguramo i on upali. Fićo je to! – tvrdi Tuzlanac.

BONUS VIDEO: