POTRESNA ISPOVIJEST MAJKE JEDNE OD 12 BANJALUČKIH BEBA „Umjesto rodnog lista izvadili smo mu umrlicu“
Kod spomenika 12 beba na Novom groblju u Banjaluci danas je služen parastos i položeni su vijenci povodom 30 godina od njihove smrti u Univerzitetskom kliničkom centru usljed nedostatka kiseonika koji nije mogao da bude dopremljen zbog ratnih dejstava.
Željka Tubić, majka, čije je dijete jedna od 12 beba koje su umrle u banjalučkoj bolnici rekla je da je njen Bojan živio deset dana. Umro je jer nije imao kiseonik. Umro je jer su se neki svjetski moćnici drznuli da osude na smrt njenog sina i druge bebe tog maja 1992. godine. Kaže da se nije ni oprostila od svod djeteta.
– Kad dođu ovi dani krajem maja kada su umirale bebe u banjalučkoj bolnici, pogledam svog starijeg sina Dejana koji ima 32 godine i pomislim da bi moj Bojan sad bio čovjek. Možda bi imao porodicu i ja unuke. Pomislim na cijelu nepravdu koja se desila prije trideset godina. Na te moćnike koju su se drznuli da ubiju nedužne bebe. Bujica misli me preplavi i to ne samo u ove dane. Mi majke, čija su djeca umrla jer nisu imala kiseonik, svaki dan mislimo na našu djecu – priča Željka.
Teški trenutci joj dođu pogotovo kad vidi generaciju svog Bojana kako danas živi, kako imaju porodice.
– Sa mnom na poslu radi djevojka godište moga Bojana. Kad god je pogledam zamišljam gdje bi bio moj sin, kako bi izgledao, kakav bi čovjek bio? Šta bi radio i koje bi zvanje odabrao u životu? To su pitanja bez odgovora, već suznim glasom priča majka heroina. – Nikada neću oprostiti smrt sina! Djeca se nikome ne praštaju. Iako sam hrišćanka, oprosta za smrt sina nema.
Prisjeća se često svakog od deset dana koji je njen sin bio živ. U glavi vraća slike.
– Dali smo mu ime Bojan. Nažalost, umjesto rodnog lista izvadili smo umrlicu, u suzama govori majka Željka.
Nikoga nisu tužili iako je postojala je priča da će se pisati Savjetu bezbjednosti UN, ali to nikada nikada nije zaživjelo.
– Iskreno i ne očekujem da će neko odgovarati za smrt 12 beba, poručuje Željka.
O danima u kojima su umirale bebe u banjalučkoj bolnici kaže ima strašna sjećanja.
– To je bila stihija rata, početak. Nismo ni slutili da će se dovesti u pitanje kiseonik. Postali smo svjesni da se sprema nešto strašno kad su bebe počele da umiru tog 22. maja. Svoga Bojana sam odvezla u bolnicu 28.maja. Rođen je 19. maja. Trebao mu je kiseonik, pogotovo jer je puno plakao. U Prijedoru su svi inkubatori bili zauzeti nije bilo mjesta i upućeni smo u Banjaluku. Došli smo tog 28. maja u bolnicu u Banjaluku i tamo ostavili Bojana. Ja i muž smo se vratili za Prijedor. Samo par sati kasnije javili su nam da je Bojan umro, prisjeća se tih crnih dana svog života Željka.
Kaže da joj je u sjećanju od tada ostao „Big radio“ jer su jedini imali signal i izvještavali kako koja beba umre.
– Nažalost od tada „Big radio“ ne slušam jer se odmah vratim u te crne dane kad su neki tamo moćnici naše bebe osudili na smrt, priča Željka.
Jedan lijepi detalj iz tog crnog maja 1992. godine bio je dan kad su Željka i suprug donijeli Bojana kući. U domi njegov tada dvogodišnji brat Dejan bio je presretan.
– Ali eto, samo dvije sedmice kasnije smo morali sinu Dejanu od dvije godine objasniti gdje mu je brat. Kako objasniti djetetu od dve godine da mu je brat umro. Onda smo Dejanu rekli da je Bojana odveo jedan čiko. A Dejan je svaki dan uporno pitao kad će taj čiko vratiti Bojana. Svakodnevno su bila pitanja na koja nemaš odgovor. Jedina tema na koju i dan danas sin Dejan i ja nikada ne otvaramo je smrt Bojana, kroz suze govori Željka.
Kaže i da je odlazak za Banjaluku tog 28. maja bio pravi horor film.
– Nismo mogli proći iz Prijedora prema Banjaluci jer je bio napad u Kozarcu pa smo išli nekim okolnim selima. U kolima Hitne pomoći ja držim Bojana, sa nama suprug i jedan ranjeni vojnik. Krv svuda po kolima, a Bojan plače. Ni dan danas ne znam da li je taj čovjek preživio. Vraćamo se za Banjaluku kolima Hitne pomoći, vozač govori da se sagnemo dok prolazimo pored Kozarca, da ne zaluta metak. Meni u mislima djete koje sam ostavila u Banjaluci. Eto samo par sati kasnije mi javljaju da je umrlo. Nisam se od sina ni oporostila! Zapita se čovjek šta je Bogu zgriješio, sa uzdahom kaže Željka.
Kako bi ostale u kontaktu majke 12 beba su prije deset godina osnovale „ Udruženje 12 beba“ Imaju zasad najniže kategorije civilnih žrtava rata , ali su dobile obećanje od predsjednice Željke Cvijanović da će se pravno riješiti status njih sedam majki koje smo žive u Republici Srpskoj.
Odlukom Savjeta bezbjednosti UN, u maju i junu 1992. godine, bili su zabranjeni međunarodni letovi, čak i oni sa bocama kiseonika iz Beograda za Banjaluku, zbog čega je preminulo 12 tek rođenih beba koje su bile u inkubatorima.
Uprkos mnogobrojnim apelima za pomoć, zbog ove odluke Savjeta bezbjednosti u inkubatorima je preminulo 12 tek rođenih beba.
Prva od 12 beba bitku za život izgubila je 22. maja, a ostale su preminule do 19. juna 1992. godine.
Vojska Republike Srpske je nakon ovog tragičnog događaja probila koridor u Posavini i oslobodila pravac prema granici sa Srbijom, koji su do tada blokirale hrvatske i muslimanske snage čime je omogućen transport kiseonika.
Pratite nas na društvenim mrežama Instagram, Fejsbuk i Tviter.