SPORTSKI VREMEPLOV: Deset godina se borilo za titulu! Vranješ se vratio – Borac postao šampion! (FOTO/VIDEO)
Foto: FK BORAC Banja Luka / Facebook
Deset punih godina banjalučki je Borac čekao titulu. Deset godina „Crveno-plavi“ su čekali krov bosanskohercegovačkog fudbala. Sa titulom se poklopio i povratak Borčevog sina, Stojana Vranješa. Banja Luka je 2021. godine dobila novog heroja.
2019. godina je obilježila povratak starijeg od braće Vranješ u crveno-plavi dres, odakle se i otisnuo u fudbalsku avanturu. Otišao je devet godina ranije kao stameni veznjak, a vratio se kao potpuno zreo igrač sredine terena, spreman da odgovori kako defanzivnim, tako i ofanzivnim zadacima igre.
Počeo je Borac sjajno prošlu sezonu. U srcu Banja Luke, pregažena je Mladost Doboj-Kakanj sa ubijedljivih 6:0. Bio je to obećavajući start nečega što će ispisati još jednu prelijepu stranicu istorije „Velikana iz Platonove“.
Stojan je u toj igri Borca preuzeo mjesto lidera i čovjeka koji je diktirao tempo i kretanje „Krajiškog ponosa“. Redom su padali Sloboda Tuzla, Zrinjski, Krupa, a „Crveno-plavi“ su pokazivali da se na njih može računati u borbi za šampionski pehar.
Počeli su i „Lešinari“ na sjevernoj tribini „Gradskog stadiona“ u Banjaluci osjećati vjetar pod svojim krilima da bi njihovi mezimci mogli donijeti odličje u grad, poslije decenije čekanja. Orila se pjesma, podrhtavao je stadion u Krajini, dok je Borac trijumfalno izlazio na kraj sa protivnicima, kako kući, tako i na strani.
Vranješ je kalio svoj fudbalski čelik u Rumuniji, pa onda sezonu u Srbiji. Na red su došle četiri godine u Poljskoj. Fizički zahtjevna liga, koja je od Stojana načinila lidera kakav je bio u Borcu, u svom drugom mandatu.
Tehnički pristup igri je bio na zavidnom nivou, ali ono što treba napomenuti je, fudbalski mozak Borčevog djeteta. Znao je Vranješ da se više ne može trkati sa klincima po terenu, ali je to nadomjestio bistrinom na „zelenom tepihu“.
Iako poznat kao razorno brz igrač koji je nečesto svoju spretnost i brzinu koristio u tandemu, sezonu je odigrao maestralno taktički, krećući se mnogo pametnije i štedeći snagu za ubitačne kontre.
Uvijek na pravom mjestu, noga gdje treba biti, glava prva dolazi do lopte i „bubamara“ je u mreži! „Lešinari“ slave, a Banja Luka je dobila novog starog heroja.
Naravno, bez omalovažavanja, svaki igrač je bio najbitniji šraf u Borčevoj mašineriji da bi to sve štimalo. Ne može se zaboraviti sjajni Almedin Zilkić koji je bio poput munje na terenu. Lijeva strana, napad, sredina, svuda je bio i na svakoj poziciji uvijek na visini zadatka.
Tu je bio iskusni Goran Zakarić koji je uredno i bez mnogo pogovorao obnašao kako lijevo, tako i desno krilo. Gdje god su treneri Jagodić i Maksimović željeli da igra, on je nastupao. Pri tome natapajući Borčev dres znojem koji je kasnije obasjan titulom najboljih u zemlji.
To su samo neki od igrača koji su briljantno vođeni pod trenerskom palicom Marka Maksimovića, čija je produžena ruka na terenu bio stariji Vranješ. Može se reći da njih dvojica nisu dozvolili odstupanje od taktičkih zamisli, ali ono još važnije, nisu dozvolili da se skine pogled sa postolja namijenjenog prvaku Premijer lige Bosne i Hercegovine.
Vodio je „Fajter“ žestoku borbu sa starim rivalima Sarajevom i Željezničarom. Sarajevski klubovi su stari znanci u Krajini i visoko kvalitetne ekipe koje se uvijek bore za sam vrh tabele.
Tako je bilo i prethodne sezone kada su pokazali da mogu savladati „Crveno-plave“, ali su bodove gubili na uslovno rečeno „malim utakmicama“.
Ko iole prati i poznaje najvažniju sporednu stvar na svijetu, zna da se svaka domaća liga dobija na „malim mečevima“. Derbiji su rijetki, ali su te nazovimo ih manje ekipe one koje od favorita iz ruku čupaju pehar. Vranješ i Maksimović su to znali, pa su iz istog razloga ubacili u brzinu više.
Odlučnost je viđena u očima igrača banjalučkog kluba. Svjesni su oni bili situacije da kada gube od „Želje“ ili Sarajeva, da to moraju potkovati sa dva dobijena naredna meča. Po tom principu su i radili, a prednost se povećavala na ljestvici.
Sarajevo je bilo najuporniji pratioc Krajiškog kluba. Nisu igrači sa „Asim Ferhatović Hase“ stadiona davali Borcu mira i uvijek su mu duvali za vrat.
Međutim, to se sve promijenilo u predzadnjem kolu sezone. Tada je došao dan odluke, da li će „Crveno-plavi“ podići pehar pred „Lešinarima“ ili će se neizvjesnost nastaviti.
Gostovao je Tuzla City na „Gradskom stadionu“ u Banjaluci, visio je gol gostiju u vazduhu cijelo vrijeme. Baš su Stojan Vranješ i Panagiotis Moraitis pogodili dva puta, a slavlje u gradu na Vrbasu je moglo početi.
Kolo prije kraja „Velikan iz Platonove“ je obezbjedio titulu svom gradu, sebi i vjernim navijačima.
Vranješ je sezonu završio sa deset pogodaka i uvelikome bio zaslužan zašto se šampionski pehar vratio u vitrine Borca. Slavlje je moglo biti i veće da je bilo malo sportske sreće u Banjaluci i da su „Crveno-plavi“ nadigrali Kluž, koji se provukao kroz iglene uši.
Stojan je skoro potpisao novi ugovor sa klubom Bašundhara Kings iz Bangladeša, ali svi znamo da je njegovo srce ostalo na „Gradskom stadionu“. Ostaje upisano zlatnim slovima u Banjaluci, da su Vranješ, Zakarić, Zilkić i ekipa pokorili Premijer ligu Bosne i Hercegovine u sezoni 2019/20.
Svi znamo da je Borac veći od svih pojedinaca, jer je to istorija grada, istorija Krajine, istorija Republike Srpske, istorija BiH. Međutim, mora se naglasiti Stojanov doprinos u osvajanju titule i da to sve završimo sa banjalučkom floskulom koja se često može čuti na ulicama grada: „AJ BORAC, AJ JAKO!“
Možda vas zanima
Sport
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
