SPORTSKI VREMEPLOV: Putešestvije iz fudbalske divljine do samih vrhova LIGE ŠAMPIONA!
Foto: LeedsUnited
Mark Viduka dobro je poznat u Velikoj Britaniji po svojim nastupima za Seltik, Lids, Midlzbro i Njukasl, ali u njegovoj priči postoji mnogo više od decenije provedene na Ostrvu.
Istorija australijskih migranata bila je plodonosna u oblikovanju fudbalskog reljefa.
Iz takvih previranja Viduka je postao istaknut, postao sila u evropskom fudbalu, a zatim se povukao nazad u obskurnost, ali ne prije nego što je zaslužio svoje pravo mjesto među australijskim velikanima.
Australijski fudbal bio je sasvim drugačija priča 1990-ih godina prošlog nam vijeka. Za kontekst, „Sokerusi“ se nisu kvalifikovali na Svjetsko prvenstvo od svog prvog (i bez golova) nastupa 1974. godine.
Zaglavljeni u bezidejnom mraku Okeanije, međunarodni susreti bili su povorka dominacije nad malim ostrvskim državama, isprekidana razočaranjem u interkontinentalnom doigravanju.
NSL je bila državna liga, zdušno podržavana, ali bez ulaganja i u očima javnosti, bez velikih imena.
Timovi su uglavnom osnovani po različitim etničkim linijama. Italijani, Grci, Makedonci, Mađari, Srbi i Hrvati bili su na sedmičnom rasporedu fudbalskih dvoboja po predgrađima.
Fudbal je bio dobar, ali je uvijek dolazio sa sporednom pojavom geopolitičkog namjeravanja.
S pravom ili ne, liga se smatrala suvišnom i nepotrebnom, a fudbal kao sport je bio stigmatizovan od tvrdoglave Australije.
Igrati fudbal značilo je odustati od asimilacije sa cijenjenijim sportskim zanimanjima kao što su kriket, ragbi i fudbal prema australijskim pravilima.
Mark Viduka, rođen u Melburnu od majke ukrajinsko-hrvatskih korjena i oca Hrvata, debitovao je za Melburn Najtse (bivši Melburn Kroacija) kao 17-godišnjak. Odigrao je samo dvije pune sezone, dvaput je osvojio Zlatnu kopačku i medalju Džona Vorena za najboljeg igrača lige. Takođe je doveo Najtse do njihove prve titule NSL-a, u sezoni 1994/95.
On je bio najsjajnija perspektiva u zemlji sa određenim distanciranjem, nije da mu je bilo stalo do toga da se tako ponaša. Bio je uvjeren u svoju sposobnost, ali mu je bilo nelagodno u centru pažnje. Na pitanje šta voli raditi pored fudbala, Viduka je odgovorio: „Spavati“.
Pričajući o nagađanjima u vezi nastavka karijeri, rekao je: “Mislim da bih se mogao uklopiti u većinu dijelova Evrope. Ne volim Englesku, samo mislim da mi je malo prebrza, a ja sam pomalo lijen igrač. Ne volim baš toliko trčati.”
Uprkos njegovom očiglednom obećanju i činjenici da je Viduka do tog trenutka već bio australijski reprezentativac, njegove bliske veze sa Hrvatskom osiguravale su mu polaritet u bazi fanova, u Australiji.
„Da li je potrebno da svaki put kada postigne gol fašistički pozdravlja i ljubi hrvatsku zastavu na majici?“ bio je samo jedan od čestih povika te 1994. godine “Ako toliko voli Hrvatsku, neka se vrati u zemlju svojih roditelja.”
Viduka se nasmijao kritikama – “Starci to vole. Mislio sam da ću sa njima ući u dobre knjige”, rekao je o svom slavlju, ali u malom bazenu australijskog fudbala tinejdžer se razočarao pod teretom očekivanja i povrijede.
U trening kampu „Olirusa“ u Pertu, Viduka je proživio dramu jer nije mogao hodati. Razvio je težak slučaj osteitisa pubisa (često neliječiva upala prepona).
Budući da je godinama ranije na Australijskom institutu za sport bio označen kao visokorizičan igrač sa mogućom teškom povrijedom, trebao je slijediti strogi režim zagrijavanja i istezanja.
– Nikad nije imao problema u AIS-u, uvijek je bio u formi i nikada nije propustio trening – rekao je Ron Smit, Vidukin dugogodišnji mentor.
– Kada sam ga pitao o tome, rekao je: „Da budem iskren, znao sam raditi sva svoja istezanja u Najtsima, ali su me igrači izbacili iz takta i prestao sam to raditi. pitali bi me da li moram raditi svo to smeće” – dodao je bivši saradnik Smit.
Srećom, zahvaljujući višemjesečnom liječenju, Viduka se uspio vratiti na teren. Ali taj zdravstveni propust će mučiti njegovu kondiciju u godinama koje dolaze.
Do 1995. došlo je vrijeme za odlazak u inostranstvo. Stigle su ponude iz Borusije Dortmund i Japana. U isto vrijeme, prvi izabrani predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman boravio je u državnoj posjeti Australiji.
Tuđman je prvenstveno tražio da se sastane sa Vidukinom porodicom. Iznio je svoj plan da zagrebački Dinamo (tada Hrvatska Zagreb) postane sila u Evropi, čime će hrvatski talent pokazati svijetu. I htio je da Viduka to ostvari sa njima.
Tuđman je ponudio da 19-godišnjaka privatnim avionom odmah odleti u Hrvatsku. Iako je mislio odustati od ovog prijedloga, australijski napadač će doći tamo nekoliko sedmica kasnije.
Nažalost, kakve god ideale Viduka imao o očevoj otadžbini ubrzo se pojavila stvarnost i srušila snove. Hrvatska je tek 1991. proglasila nezavisnost od Jugoslavije i još se osjećao zadah rata kada je Viduka stigao.
Tuđman je bio figura koja izaziva podjele, a kako je njegova popularnost padala, tako je padala i popularnost njegovoj australijskoj akviziciji. Uprkos tome što je igrao u Zagrebu u tri uzastopne sezone i kupovima, Viduka je bio gotov sa Hrvatskom.
Vlastiti su ga navijači počeli izviždavati, čak i kada je postigao pogodak u derbiju protiv splitskog Hajduka. „Mislio sam, ovo nije fudbal“, prisjetio se Mark kasnije.
Vrijeme u Zagrebu vidno je potreslo Viduku. Tri dana nakon što je stigao u Glazgov, odletio je kući u Melburn navodeći kao razlog stres i razmišljao je o tome da u potpunosti prestane sa fudbalom.
Vratio se usred temeljnog ispitivanja svog mentalnog zdravlja kako bi impresionirao na kraju sezone. Pozitivno je eksplodirao 1999-2000., postigao je 25 golova u 28 ligaških utakmica u svojoj jedinoj punoj sezoni sa Seltikom, pokupivši SPFA-inu nagradu za najboljeg igrača godine.
Ta je sezona u Seltiku podstakla Lids da se odvoji od 6 miliona funti za Vidukine usluge, a njegovo cvjetajuće partnerstvo sa Alanom Smitom pomoglo je klubu iz Jorkšira da iznenadi fudbalski svijet plasman u polufinale Lige šampiona 2001. godine.
Međutim, popularni „V-Bombarder“ je došao do svog neprikosnovenog fudbalskog zenita sljedeće sezone u pobjedi 4:3 nad Liverpoolom na „Elan Roudu“ u kojoj je postigao sva četiri gola.
Bio je to prikaz njegovih talenata. Dvaput je udario protivničkog igrača, graciozno poletivši za udarac glavom i usput napravio piruetu kako bi koljeno Patrika Bergera pretvorio u kašu.
Bio je to vrhunac Viduke; prijetnja u vazduhu, ali veličanstven sa loptom u nogama. Izbacivanje klišea „dobar dodir za velikog čovjeka“ nije učinilo nikakvu pravdu igraču. Imao je briljantan dodir za svakog muškarca. Slučajno je bio gorostasan i to ga je učinilo mnogo opasnim.
This capped an astonishing 4-goal Mark Viduka display in Leeds 4-3 Liverpool in 2000 – requested by @SirHaighofUKAR among others!#PL25 pic.twitter.com/ypqvtAKrud
— Premier League (@premierleague) August 15, 2017
Mogao se okretati, fintirati i driblati, te bi njegovi čuvari ostali fizički rastrzani i bespomoćni. Što su ga protivnici više markirali, njegov tim je imao više prostora gdje su se pokazali igrači poput Smita, Harija Kjuela i Li Bojera.
Najbolje od svega, na kraju te utakmice s Liverpoolom, umjesto da podlegne bilo kakvoj bahatosti, on je djetinjasto mahnu kameri i rekao: „Ćao mama!“
Siguran sam da Dejvid O’Liri nikada nije pokazao dublju ljubav od one koju je podijelio za Viduku tog dana. To što je u braku nekoliko decenija sigurno nije bitno.
Nešto se promijenilo u australijskom fudbalu 2005. godine Mislim, očigledno je da su „Sokerusi“ pobijedili Urugvaj kako bi se kvalifikovali za Svjetsko prvenstvo. Bilo je to malo prije toga. Prije euforije.
Ozračeni bolom u Melburnu 1997. i neprijateljstvom Montevidea 2001. godine, navijači su se okupili. Ravnodušnost je ustupila mjesto kolektivnom pozivu. Publika u Sidneju bila je agresivna, razularena, ali ujedinjena.
Viduka je nosio kapitensku traku tokom najvećeg australijskog sportskog poduhvata. Iako je promašio jedanaesterac u penal seriji, upravo je njegov potez kojim je servirao gol za Australiju, odveo selekcije u izvođenja udaraca sa bijele tačke.
Na samom Svjetskom prvenstvu vodio je Australiju kroz posljednju utakmicu grupe protiv Hrvatske u Štutgartu. „Sokerusi“ su imali sedam reprezentativaca hrvatskog porijekla. Hrvatska je u Australiji odgajala tri igrača, uključujući dobitnika trostrukog žutog kartona, Josipa Šimunića.
Bio je to još jedan trenutak dokazivanja za australijske navijače. Ovdje je bila grupa dovoljno talentovanih igrača da mogu birati odanost, među kojima je Viduka glavni, a oni su odabrali Australiju.
Viduki je nedostajala dinamika iz mladosti, za to su se pobrinule uporne povrijede. Ali on je bio oštrica australijskog napada i simbol više pocinčane fudbalske javnosti.
Deceniju ranije bio je gromobran za priče „vrati se odakle si došao“. Do 2006. više nije bio Hrvat rođen u Australiji. Bio je Australijac hrvatskog porijekla. Nije bio lijeni klinac, bio je vođa nacionalnog tima.
Postoji osjećaj da Viduka nikada nije maksimalno iskoristio svoju karijeru. Povukao se sa međunarodne dužnosti u svojoj 31. godini, a penzionisao se sa 33 godine zbog niza povrijeda.
U svom najboljem izdanju, bio je prekrasno instinktivan igrač sa beskonačnim vremenom na lopti, najkompletniji igrač kojeg je Australija proizvela. Ipak, sa obzirom na njegovu problematičnu radnu etiku i nelagodu zbog slave, nevjerovatno je da je dostigao visine na kojima je letio uz pomoć fudbalske magije.
Iracionalna pohlepa navijača diktira da nakon što uvidimo tračak potencijala, zahtijevamo da igrači izvedu taj standard, sa robotskom pouzdanošću, sve dok ne kažemo da mogu prestati. Naravno, to baš i ne funkcioniše tako.
U intervjuu 2011. godine, Viduka je rekao: “Imam ovaj kompleks. Ne volim previše eksponiranja, ne znam zašto je tako. Možda je to odgojeno u meni, jer mi je tata uvijek govorio da budem skroman i da ne mislim da sam previše dobar.”
Pa je dodao:
– Možda mi je to previše usadio u odgoj i ponašanje. Dobro je biti skroman, ali je takođe dobra stvar biti ponosan na svoja postignuća. Ponosan sam, ali smiješno je, jer ste u isto vrijeme razočarani svojim neuspjehom. Volio bih da sam bio drugačiji lik.”
„V-Bombarder“ živi miran život u Melburnu sa suprugom i tri sina. Još uvijek je vjerni navijač Najtsa, jedinog australijskog kluba koji je predstavljao od svoje šeste godine. Kad ih sada gleda; čini to sa tribine koja je nazvana „Mark Viduka“.
Možda vas zanima
Sport
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
