SPORTSKI VREMEPLOV: Napadač dječijeg lica, magični „Klovan“ koji se oprostio pod svojim uslovima! (FOTO/VIDEO)
Ponekad se ne možete u potpunosti oprostiti dok ne odsječete svaki kraj što je ostao iza vas. Pablo Aimar je to shvatio prije nego što je bilo prekasno i uspio odraditi časnu fudbalsku stvar, te ostati u predivnom sjećanju svim ljubiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu.
Kada smo gledali Aimara kako dolazi u River Platu, osjetila se aura koja je presijecala hiperbolu, čak se uzdizala iznad klišea „novog Maradone“ kako bi ga predstavila kao nešto posebno, nešto skroz za sebe.
Dok je „Klovn“ tinejdžer izašao na teren slavnog „El Monumental“ stadiona, nije se svjedočilo pohvalama za igrača samo zato što je pokazao mali dio magije koju posjeduje u nogama, ili što je to činio dok je bio „jedan od svojih“, već zbog osjećaja da se može uzdići više nego što je bilo koji drugi igrač bio istinski uzdignut.
Vidjeli smo to i kada je zatvorio krug i svoju karijeru još jednom provukao u klubu iz Buenos Airesa 2015. godine, ali i nakon toga još se o jednoj stvari trebalo voditi računa.
„Mađioničarov“ povratak u River bio je težak koliko je sam početak bio lagan. Povrijede su se događale u raznim trenucima njegove karijere, ali do 2015. godine čak je i on znao da bi sljedeća mogla biti i posljednja.
Pa ipak, s obzirom na tretman koji je dobio u tom prvom nastupu za „Milionere“, povratak se jednostavno nametnuo kao neizbježan i potreban. Čak i kada se bližio kraju tog perioda, u Valensiji 2001. godine, često je više pristajao ulozi heroja koji se vraća nego nekome ko se kreće unaprijed.
Bilo je i to s pravom, kao što bi posvjedočio svako ko je posmatrao Aimara. Čak i u ekipi koja se može pohvaliti talentima kakvi su bili Ariel Ortega i Andres D’Alesandro, između ostalih, često se osjećao viši nivo fudbalskog znanja kod „Klovna“, noseći više zvjezdane moći kao tinejdžer nego što bi ikada pokazao u svojim iskusnim godinama, čak i kada je sa Valensijom osvojio La Ligu u doba igranje najboljeg fudbala pod Rafom Benitezom nego što je to ikad uspio u svojim poznim godinama.
Sa svojim sitnom građom utopljenom u uvijek preveliki dres, Aimar se ponekad osjećao kao mlađi brat koji se pridružuje „fuci“ u parku i ostavlja svoju stariju braću da jure za sjenkom po terenu. U periodu u kojem obično mladi talenti imaju metu na leđima, neprestano je prkosio onima koji su tobože bili tu da ga zaustave na putu uspjeha.
Svemu tome je pomoglo i dječje lice, Aimar je sa 20 godina izgledao kao 10-godišnjak i još uvijek mlad kad se vratio na River 2015. godine, a njegova mlada ramena u međuvremenu su počela nosati iskusnu fudbalsku glavu.
Gledajući ga kako čeka da uđe na teren protiv ekipe Rozario Centrala 2015. godine, lako biste mogli zamijeniti scenu za novo zamišljanje jednog od onih ranijih nastupa kada je žgoljavi klinac čekao da zasija u dresu svojih „Milionera“.
„Mađioničar“ je izgledao gotovo identično u licu, sa više podšišanom kosom iz mladosti koja se vratila nakon godina puštanja da raste u Evropi. Reakcija publike bila je jednako strastvena i u njegovim ranijim danima, ali ako ste bolje pogledali mogli ste vidjeti razlike.
Izraz na njegovom licu nije bio izraz čovjeka pod velikim pritiskom; znao je gdje je i kakav doček je u pitanju, ali da se na njega ne oslanjaju na isti način kao u prošlosti, pa je njegov dolazak bio drugačija vrsta utjehe.
Olakšanje zbog manjeg pritiska neupitno je povezano sa spoznajom da u njegovim zrelim godinama nikada neće imati priliku vratiti taj osjećaj koji ga je prožimao kada je sredinom devedesetih istrčavao na „El Monumental“.
Marselo Galjardo, bivši Aimarov saigrač, sada je bio čovjek koji ga je podigao sa klupe, dok je ikonski dres sa brojem 10 sada bio na leđima Pitija Martineza, čovjeka koji je 2015. bio više od deset godina mlađi od argentinskog „Klovna“.
Umjesto toga, Aimar je nosio 35 na leđima, taman onoliko koliko je imao u to vrijeme u rodnom listu. Kao da su svi znali da ga neće biti dugo nakon tog slavlja; da je ovo bio samo kratak zalet, a ne povratak u dobra stara vremena.
– Ne želim zauzimati mjesto koje bi definitivno trebalo biti za druge i mlađe. Zbog toga sam odlučio prestati igrati profesionalno – rekao je Aimar u svojoj najavi odlaska u penziju nekoliko mjeseci nakon tog nastupa.
Izraz je bio dirljiv sam po sebi: kao tinejdžer, debitujući za River sa samo 16 godina starosti, bio je tu samo da zauzme mjesto drugih dok je pomogao uvesti novu generaciju mladih talenata sa svojim savremenicima poput D’Alesandra, Havijera Saviole i Franka Kostance.
Kao tinejdžer, mogućnost da zauzme mjesto na koje su drugi smatrali da imaju više prava predstavljala je čin ambicije. Sada je, međutim, bio dovoljno dugo u igri da zna da samo odgađa neizbježno.
– Aimar je možda pretrpio svoj dio razočaranja zbog povrijeda tokom godina, ali ništa u njegovoj karijeri nije upućivalo na neuspjeh – napisao je Pol Vilson za „The Guardian“ nakon te posljednje utakmice u dresu River Plate.
Međutim, uprkos izgledu, nije sve bilo gotovo. Imao je još jednu stvar koju je trebao označiti i nije imao namjeru da omane u svom zadatku.
Postoji velika fudbalska romantika u odluci da se vratiš na mjesto gdje je sve počelo. Gdje ti je duša zavoljela „bubamaru“.
Prije River Plate, Pablo je bio u akademiji svog lokalnog kluba Estudiantes de Rio Kuarto. Kad je potpisao ugovor, kao klinac, klub je posljednji put bio u argentinskom Nacionalu (prethodniku sadašnje prve lige).
Do 2018. godine su se našli plivajući po nižim ligama, a Aimar se bio spreman vratiti, 25 godina nakon što je prvi put napustio svoj rodni grad, u Kordobi i preselio se u glavni grad Argentine. Tamo je konačno dobio priliku igrati utakmicu sa bratom Andresom, koji je otišao u argentinske „Milionere“ nakon što se Pablo otisnuo u svoju evropsku avanturu.
Nakon predstavljanja, nakon što je prihvatio zahvale dužnosnika i navijača u klubu u kojem je sve počelo, jasno je dao do znanja da bi se on trebao zahvaliti svima njima. Za njih nije bilo odgovornosti da mu požele dobrodošlicu, a ipak su bili više nego spremni pozvati „Mađioničara“ da zatvori krug.
– Dobro je što moj oproštaj od aktivnog igranja fudbala nije u prijateljskoj utakmici – rekao je Pablo.
– Dobro je što se kraj moje profesionalne karijere događa tamo gdje sam počeo sve ovo – rekao je Aimar nakon svog oproštajnog nastupa, sa svojim bivšim trenerom Marselom Bjelsom među 12.000 gledaoca na Estudiantesovom „Antonio Kardini“ stadionu.
Bilo je nekoliko fantastičnih poteza i bljeskova kao zaštitnih znakova starog dobrog „Klovna“ sa sve osmjehom na licu, a onda je, nedugo nakon pauze, proizveo ono što je Huan Manuel Fereira Sueskun iz „La Naciona“ novina opisao kao „posljednju Aimarovu iskru na terenu“.
To je bila priča o Aimarovoj karijeri: gorila je velika vatra u grudima za voljeni River, do te mjere da nismo mogli zamisliti da će ikada postati dovoljno star da njegov plamen nestane, ali nije doživio ni polagano, dugotrajno opadanje niti neposrednost gašenja plamena na vrhuncu karijere; otišao je što je moguće bliže svojim uslovima, prije nego što se vratio da se pobrine za jednu posljednju stvar, nastup u kraju odakle je žgoljavi klinjo krenuo stopama fudbalskih bogova.
Često je najgora stvar u vezi posljednjeg plamena to što ne znate da je posljednji dok se ne dogodi. Ovdje, međutim, nije bilo nikakve sumnje.
– Igranje fudbala mi uvijek donosi radost – rekao je Aimar nakon što se vratio u Rio Kuarto sa punih 38 godina starosti.
Trebali bismo biti zahvalni što je odlučio i uspio otići onako kako je samo on poželio. Vječito nasmijani „Klovn“ koji je zauvijek sakrio magiju svojih pokreta u nogama i iza golmana koji su stojali ispred njega.