SPORTSKI VREMEPLOV: Adriano – Imperator nedosanjanih visina! (FOTO/VIDEO)

S. A. / AloOnline.ba | Sport ∙ 07.04.22 13:45 ∙ 0

Priča o karijeri nekada velike uzdanice fudbalskog Brazila

Foto: Pixnio

Lični problemi značili su da Adriano nikada nije ispunio svoj potencijal, ali svako ko ga je vidio kako igra tokom svog vrhunca složio bi se da je još uvijek vrijedan slavlja.

Brazilu nikad nije nedostajalo talentovanih, iako povremeno svojeglavih, napadački orjentisanih igrača. Ipak, čak i u uzvišenom društvu u reprezentaciji, „Imperator“ je bio nešto posebno.

Moćni napadač sa tempom, vještinom i jednim od najjačih udaraca u fudbalu, mogao je biti svjetski pobjednik bez nesretnih okolnosti u porodici.

Rođen i odrastao u Vila Kruzeiru, jednoj od brojnih favela i straćara Rio de Žaneira, Adriano je bio suzdržan, fokusiran samo na fudbal.

Dobro tle za gangstere, rasturače droge i porodice koje se samo pokušavaju snaći, okruženje u kojem je odrastao usadilo mu je mirnu odlučnost i želju da bude najbolji.

Neumorno je vježbao i pokupio ga je Flamengo. Sa 17 godina je već bio u prvom timu.

Jednom od najvećih i tradicionalno najuspješnijih klubova u zemlji, Flamengov glamur donekle je izblijedio od njihove neodoljive dominacije kasnih 70-ih i ranih 80-ih, kada je Ziko bio ključ zlatne ere.

Legendarni veznjak ostao je do svoje 30. godine, vratio se nakon kratkog italijanskog izleta sa Udinezeom, ali od tada je velika ekonomska situacija izmijenila dinamiku moći klupskog fudbala, a s njom i očekivane puteve karijere južnoameričkih superzvijezda na čekanju.

Krajem prošlog vijeka proces je ubrzan i perspektivni mladi igrači prebacivali su se u Evropu više nego ikad prije.

Adriano je bio jedan od njih. U prvoj ekipi Flamenga izdržao je samo godinu dana, postigao je ukupno 16 golova, prije nego što je na vrata zakucao Inter iz Milana sa džakovima novca.

Proveo je bolji dio svoje često naporne, nakratko izuzetne, ali uvijek uvjerljive karijere u Seriji A.

Kao i kod mnogih tinejdžerskih potpisa vrhunskih klubova, Inter je želio da Adriano nastavi svoj razvoj negdje drugo. Otišao je na pozajmicu u Fiorentinu, a zatim prešao u Parmu kao dio suvlasničkog ugovora, zbog čega je Fabio Kanavaro krenuo na drugu stranu.

U toj kratkotrajnoj čaroliji Adriano je bio zvijer. Sklopio je plodno udarno partnerstvo sa kreativnijim Adrianom Mutuom i plašio protivnike svojom direktnošću i fizički dominantnom predispozicijom. Dovoljno je reći da je i sam Zlatan Ibrahimović rekao svojevremeno da nije upoznao jačeg igrača od brazilskog „Imperatora“.

Vidjeli su se tu obrisi Ronalda prije povrede dok je sa lakoćom prolazio kroz odbrambene igrače, ili ih u suprotnom odbijao od sebe u jednom trzavom trku prema golu.

Dogovor sa Parmom prerano je okončan u januaru 2004. godine, a Adriano je već postigao osam golova u devet prvenstvenih nastupa.

Njegove impresivne partija nastavile su se i u Interu. Od tog ljeta pa nadalje nešto je kliknulo, i za prekratak period Brazilac je praktično postao nezaustavljiv.

Prvo je Brazil odveo do naslova Kopa Amerike, postigao je sedam golova, uključujući dragocjeno izjednačenje u posljednjem trenutku u finalu protiv Argentine, koje je na kraju odvelo do penala i trijumfa.

To nije bio običan cilj. Budući da je posljednji zvižduk bio neizbježan, Adrianu je u tom području pala jedna lelujava lopta, koju je on podigao, zaokrenuo i poslao po zemlji u donji ugao.

Pokupio je Zlatnu kopačku i nagrade za igrača turnira za svoj trud, preteču najbolje sezone u njegovoj karijeri.

S visokim samopouzdanjem i snagom topa u lijevoj nozi, postigao je 28 golova u svim takmičenjima za Inter u sezoni 2004/05.

Pao je tu i het-trik u prvom poluvremenu u mljevenju Mesine rezultatom 5:0 i još jedan kod kuće protiv Porta, čime je Inter osigurao prolaz u četvrtfinale Lige šampiona.

Adriano je dao svoj prvi u pet minuta, uhvativši zalutalo dodavanje, ubrzavši pored odbrambenog igrača i vidjevši kako njegov odbijeni udarac prelazi preko Vitora Baie.

Kasnije ga je proigrao Žulio Kruz i postigao je još jedan vanjskom stranom stopala prije nego što je kasno stavio tačku na i. Pušten po desnoj strani, zarezao je unutar šesnaesterca i savršeno poslao loptu u donji ugao gola „Zmajeva“ iz Portugala.

Adriano je tada bio najbolji napadač svijeta. Mogao je sve.

U prvoj utakmici finala Kopa Italije protiv Rome, na primjer, pogodio je jedan gol sa 32 metra, a zatim je jedan snažan udarac uputio iz slobodnog udarca.

Adriano je takođe bio vješt u udarcima direktno iz slobodnjaka, specijalnost su bili dalekometni udarci. Suptilnost nikada nije bila njegova jača strana kao finišera, ali rijetko je to trebala biti kada je mogao udarati sa takvom ciljanom žestinom.

Iako bi protivnici znali da želi prebaciti loptu na svoju željenu stranu i izgraditi udarac, nisu mogli učiniti ništa po tom pitanju. Mnogi su jednostavno morali stajati i diviti se dok je to činio.

„Imperator“ je još jednom bio fantastično dobar na Kupu konfederacija 2005. u Njemačkoj, u polufinalu odigravši duel protiv domaćina.

Slijedila su još dva pogotka u samom finalu jer je Argentina sveobuhvatno poražena. Otvorio je rezultat tako što je poslao svoj udarac visoko u mrežu. Drugi je došao u drugom poluvremenu gdje je lopta kao metak glavom poslana u mrežu na ubačaj Sisinja.

Djelovao je nezaustavljivo – pravi Ronaldov nasljednik, jedan od najvećih napadača svih vremena u punom letu, koji je bio vrhunski ofanzivni teškaš sa olovonim udarcima u lijevoj nozi. Na terenu ništa nije moglo poći po zlu, ali nije sve bilo dobro.

Adrianov otac preminuo je iznenada i neočekivano u avgustu 2004. godine, nedugo nakon finala Kopa Amerike.

Iako nije bio odmah vidljiv u njegovoj igri, gubitak tate ga je uništio. Počeo je previše piti i hodati po zabavama, očajnički želeći sve blokirati u glavi.

Rutinski bi izostajao s treninga ili bi se inače pojavio pijan i borio se da povrati nepokolebljivi fokus koji ga je nosio do sada.

Još uvijek je bilo naznaka Adrianove vještine, ali ni približno tako dosljedno kao prije. Nakon što je u septembru 2005. godine potpisao dugoročni ugovor kao nagradu za izvrsnu godinu, njegovi nastupi ubrzo su krenuli nizbrdo.

Havijer Zaneti rekao je da je to što nije mogao pomoći Adrianu da prebrodi svoje poteškoće bio „najveći poraz“ u njegovoj karijeri.

– Kad je dobio telefonski poziv o smrti svog oca, bili smo u sobi – rekao je Zaneti za „Tuttomercatoweb“.

– Vratio je telefon natrag u ležište i počeo vrištati na način koji se ne može zamisliti. Trese me i danas. Od tog dana, Masimo Morati i ja smo ga tretirali kao mlađeg brata. Nastavio je igrati fudbal, zabijajući i posvećujući svoje golove ocu pokazujući prema nebu. Ali nakon tog telefonskog poziva više ništa nije bilo kao prije. Jedno veče Ivan Kordoba je sa njim dijelio sobu i rekao mu da je mješavina Ronalda i Zlatana Ibrahimovića i upitao ga da li je svjestan da će postati najbolji na svijetu. Nismo ga uspjeli izvući iz tunela depresije. To je bio moj najveći poraz, osjećao sam se nemoćno – objasnio je legendarni kapiten, popilarni „Traktor“ Intera.

Adriano je postao periferna figura i za svoj klub i za reprezentaciju. Dvaput je zabijao pogotke na Svjetskom prvenstvu 2006. godine, ali više nije bio automatski starter, započeo je četvrtfinalni poraz od Francuske na klupi kao zamjena, a kasnije je u potpunosti ispao iz Dungine ekipe.

Adriano je 2008. godine, kada je trebao biti na vrhuncu svojih moći, otišao na pozajmicu u Sao Paulo u potrazi za kućnim komforom i osjećajem pripadnosti. Brzo je povratio formu, kako tamo, tako i u Flamengu kojem se pridružio godinu dana kasnije, ali zavisnost i depresija prouzrokovana očevom smrću, te pokušaji potiskivanja sjećanja na to, bile su stalne prepreke.

Povratak „Imperatora“ u Seriju A sa Romom užasno je propao, a ugovor mu je raskinut nakon sedam mjeseci. Od tada je odigrao samo 12 utakmica za Korintijans, Atletiko Paranaenše i skromni američki klub Majami Junajted.

Njegovo penzionisanje nikada nije službeno objavljeno, ali čini se da je malo vjerovatno da će Adriano sa 40 godina ponovno igrati.

Sada se vratio u Brazil i tvrdi da se osjeća sretnije i zdravije nego što je bio u posljednje vrijeme. Iako je primamljivo zapitati se šta bi moglo biti za nekoga tako talentovanog, neke su stvari jednostavno važnije od fudbala.

U skorijem razgovoru sa medijima „Imperator“ je rekao da se nikadan ije izgubio iz fudbala, samo se vratio u favele… vratio se kući.