NESREĆNIJI I OD LAZE KOSTIĆA Zabranili mu da je voli, umro željan njene blizine i ljubavi
FOTO: Wikipedia
Ljubav Laze Kostića i Lenke Dunđerski nije jedina romantičarska ljubav sa nesrećnim krajem o kojoj se i danas priča u književnim krugovima i koju pamti domaća istorija. Gotovo jednako tragična bila je ljubav mladog pjesnika Branka Radičevića prema Vilhelmini Karadžić, kćerki Vuka Stefanovića Karadžića.
Branko Radičević bio je 4 godine stariji od Vilhelmine. Rođen je 1824. godine i kao Bečki student i pjesnik kog je Vuk izrazito cijenio, imao je priliku da u Beču upozna lijepu Minu.
Minku, kako ju je Vuk odmilja oslovljavao, krasili su dobro obrazovanje, vaspitanje i mnogi talenti. Bavila se slikanjem, muzikom i književnošću, prevodila i pisala pjesme, odlično je znala francuski, italijanski, engleski, ruski, srpski i svoj maternji, njemački jezik.
– Pored mnogih talenata, krasila ju je i izuzetna ljepota, baš kao što je i Branko bio lijep, ali ne na sladunjav način – zabilježio je sremskokarlovački književnik Nenad Grujičić u svojoj knjizi “Branko, pjesnik mladosti.”
Grujičić nastavlja precizan opis Brankove spoljašnjosti: bio je snažna momčina, pun života, energičan, kuražan, neobično radoznao, ponekad raspojasan, djevojkama mio i obrazovan, volio je da pliva i sunča se, te je i druge nagonio da vježbaju s njim gimnastiku.
O uzajamnim simpatijama Mine i Branka ponajviše svjedoče njegovi stihovi “Pevam danju, pevam noću”.
U svojim sjećanjima Mina otkriva kako je na Badnji dan 1849. godine nastala ova Brankova pjesma, koju je vijek i po docnije, svojim neponovljivim glasom u vječne hitove uvrstio Zdravko Čolić.
Mina je zapisala:
“Na taj dan, Vuk je gostio svoje zvanice, a i prijatelje, a jedan od tijeh donio je meni na dar knjižicu – spomenicu. Ja zaredih da mi svaki od gostiju što u nju upiše, pa dođoh i na Branka. Dok se okrenuh, već je napisao: “Pevam danju, pevam noću / pevam sele što god ‘oću / a i što ‘oću to i mogu, samo jedno još ne mogu / da zapevam glasovito, glasovito, silovito / da te dignem sa zemljice, da te metnem međ’ zvezdice…”
Brankovu pjesmu Mina je oduševljeno i nežno prokomentarisala riječima da su ti stihovi “mirisav jutarnji cvijetak”, a na drugom mjestu za pjesnika kaže da je “đenije”. I iz Brankovih pisama Đuri Daničiću 1848. godine razaznaje se da pjesniku nije na srce lako pala vijest da se Vuk sprema u Trst i da će s njim putovati Mina i ruski lekar Ognjev, koji je više po volji bio ocu nego njegovoj kćeri.
“Ako ne lažem, ovo će biti Minin muž. Kažu da je i njega Bog stvorio, može biti dušu, ali tijelo…” vajkao se mladi pjesnik.
Branko je imao samo 25 godina kada je posvetio pjesmu dvadesetjednogodišnjoj Mini. Kao siromašni student na beznadežnom liječenju od tuberkuloze u Beču, imao je još toliko snage i pjesničkog poleta da Minu “izdigne” među zvijezde u pjesmi koja počinje stihom “Pevam danju, pevam noću”.
Pojedini istoričari književnosti i Brankovi biografi tvrde da je pjesnik godinama gajio velike simpatije i ljubav prema Vukovoj kćerci, ali da nije želio da joj to prizna, što iz prevelikog respekta prema njenom ocu, što zbog svoje opake i u to vrijeme neizlječive tuberkuloze, koja je počela da skrnavi njegovo tijelo i duh, nekako baš u vrijeme poznanstva sa Minom. Mladi pjesnik preminuo je u svojoj 29-oj godini i time se priča o ovoj romantičarskoj ljubavi završava.
Poslije njegove smrti 18. juna 1853. godine u Beču, nastupila je tišina o Branku, koja je trajala 24 godine. Tek 1877. godine, na poziv Stevana V. Popovića, urednika ilustrovanog kalendara “Orao”, Mina je napisala svoje uspomene koje su otvorile prve stranice memoarske literature o Branku. U njima je isticala “neobični duh i bogato srce Brankovo”, ali se detaljno posvetila i opisu njegovog izgleda. Iz njenih zapisa saznaje se da je bio nešto viši od srednjega rasta, tijela vitkog, a držanja ponositog. Na žilavom, ljeti i zimi “razgolitanom vratu sjeđaše glava divna kroja”, oči su mu imale neobičan sjaj, a zubi zdravi i neobično bijeli. Kosa gusta, otvorenomrka i duga, padala mu je do ramena.
Nije samo Branko Radičević imao nesrećnu sudbinu. Njegova nesuđena draga, Vilhelmina – Mina bila je sedmo od ukupno trinaestoro djece Vuka Stefanovića Karadžića i njegove supruge, Njemice Ane Marije Kraus. Samo Mina i njen brat Dimitrije nadživjeli su svog oca, dok su ostala djeca preminula kao mala ili vrlo mlada.
U 30. godini u Beogradu udala se za bratanca kneginje Ljubice, profesora Beogradskog liceja Aleksu Vukomanovića, čije će prezime, uz očevo, nositi do kraja života. Godinu poslije venčanja, rodila je sina Janka, veliku radost Vukovu, ali suprug joj ubrzo umire. Bježeći od tuge, vratila se sa sinom u Beč, gde joj samo nekoliko godina kasnije umiru roditelji, a potom i brat. Najveću tugu Mina je doživjela 1878. godine: njen sin Janko, koji se školovao u Rusiji i bio dobrovoljac u rusko-turskom ratu, umro je na Kavkazu. Mininom smrću 1894. ugašena je loza Vuka Karadžića.
BONUS VIDEO:
Možda vas zanima
Razonoda
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
