BILA JEDNOM JEDNA STANA, BIO JEDNOM JEDAN PETAR Prve bračne noći mužu priznala da joj srce pripada drugom – mitska priča koja se prenosi generacijama

ALOONLINE.BA / M.Š. | Razonoda ∙ 23.08.22 22:00 ∙ 0

Legenda koja seže daleko u prošlost - priča o Petru i Stani koja se prema narodnom predanju odigrala u jednom crnogorskom selu po imenu Plava dovešće vas do suza

foto: ilustracija

Legende, mitovi, narodne priče, epovi čine bitan dio istorije jednog naroda. Ukoliko samo pođemo od najranijih staroslavenskih božanstava i mitova koji se vezuju za njih uvidjećemo koliko kulturno bogatstvo stoji u pozadini našeg naroda. Običaji i vjerovanja koja su ostala ukorjenjena i dan danas.

Takve legende i mitovi prenosili su se sa koljena na koljeno i tako pronalazili svoj put do ušiju, a i srca ljudi koji čak i momentu čitanja ovih redova vjerovatno pričaju njihovim potomcima te iste priče.

Upravo jedna od tih priča jeste i ljubavna priča, legenda o Petru i Stani koja se prema narodnom predanju odigrala u jednom crnogorskom selu po imenu Plava.

Bila jednom jedna Stana, bio jednom jedan Petar…

Priča ide nekako ovako:

Bila jednom jedna Stana. Bio jednom jedan Petar. Bilo je to prije sto godina. Ali Stanu nisu namijenili Petru. Namijenili su je njeni drugom. Milovan se zvao. I dođe dan da se Stana uda za Milovana. Puče puška. Natoči se vino. Zapjevaše svatovi, pojedoše, popiše i pade noć. Ona prva, bračna, najljepša. Milovan se skinuo i legao. Legao je i čeka Stanu koja još uvijek sjedi na stolici.

Dođi. – reče. Ali Stana gleda u pod. Tišina.
„Možda je s nekim zgriješila“, pomislio je Milovan.
„Ali ću joj oprostiti. Niko neće ni znati.“
Dođi slobodno. – ponovio je.
Ne mogu. – odgovori mlada.
Bila si već s nekim?
Ne. Ne…
U čemu je onda problem? – upita mladoženja.
Ja volim drugog, – poče da plače – al ništa nisam imala s njim. Oprosti. Molim te, oprosti, morala sam da ti to kažem ranije. Ali sam mislila da ću moći. Sada vidim da ne mogu. Ne mogu. Srce neće.
Da dođem k sebi… – rekao je Milovan. – Kada si ga upoznala?
Nikad nismo ni riječ prozborili. – odgovorila je nevjesta.
Ne razumijem…
Znam samo da se zove Petar i da živi u susjednom selu. Svake nedjelje dođe na konju na pijac. A pijac je ispod mog prozora. Već nedjeljama, u isto vrieme, izađem na balkon i mi se gledamo.
Samo to?
Dovoljno… – uzdahnu Stana i zaplaka još jače.
Dobro – rekao je nesrećni Milovan. – Spavaj, pričaćemo kad svane. Razumijem te. Sve je u redu. U zoru, kad je prvi pijetao najavio dan, Milovan je već uzjahao konja. Krenuo je u susedno selo, tog srećnika Petra da potraži.
Uđi, sjedi, samo da se umijem… – rekao je čovjek koga Stana voli, visok, crn i naočit.
Sjedili su jedan preko puta drugog. Kucnuše se dvije čašice. Kojim dobrom, prijatelju? – upita Petar.
Dobro nije za mene, al za tebe jeste. I jesam ti prijatelj. – reče Milovan, ispij, pa nastavi – Ja sam, kao što si možda čuo, juče oženio Stanu…
Čuo sam. – pogleda Petar kroz prozor u krošnje, niz koje se slivala kiša. – Ali otkud ovako rano, po ovom nevremenu, kod mene?
Voliš li je? – upita Milovan.
Petar uzdahnu. Još jednu nasu.
Ne mogu da odgovorim na to pitanje. To je tvoja žena i gotovo je sad.
Ništa nije gotovo. – rekao je Milovan. – Nisam je ni poljubio. Kao ni ti. Ako je voliš, pođi sa mnom i vodi je, netaknutu.
Čovječe… – reče Petar koji osjeti kako ga obliva znoj. – Kako da je vodim… Nije pošteno. Šta će reći svijet iz oba sela?
Pošteno je. A svijet nek priča šta hoće. Ne bi bilo pošteno da ona pati. Ni ti da patiš. Ni ja da ljubim što mi Bog namijenio nije. To ne bi bilo pošteno. Nego, voliš li je?
Volim.
Nakon sat vremena, dva čovjeka su se na konjima probijala kroz pljusak i stigla pred kuću Milovana. A nakon dva sata, Stana je ušla u novi dom.
Ko je ovo sine? – pitala je majka Petra, gledajući u lijepu Stanu, pokislu, nenaspavanu, zbunjenu i srećnu.
Sjedite… – rekao je Petar zaprepašćenim roditeljima i polako ispričao sve. Svi su ćutali. Majka je kršila ruke. Na kraju prozbori: Taj čovjek, taj Milovan, on nije čovjek. On je vitez, sine moj.
Jeste, majko. E sada i ti budi.
Kako, majko? – upita srećni Petar.
Imam li ja tri kćeri? Imaš li ti tri sestre? Hajd ponovo na konja, sine moj. Grijeh je da takav vitez ostane bez žene. Idi i dovedi ga. Nek bira koju će. Nakon dva sata, dva čovjeka, od kojih jedan vitez bješe, jahala su po suncu koje je granulo iznenada. Tako je Milovan izabrao lijepu Božicu i odveo je u dom, u kom je još uvijek mirisala posteljina, neizgužvana i čista. I jedni i drugi su živjeli srećno, do kraja života.

Priča ima onaj klasičan „bajkovit“ kraj i početak stoga mnogi i ne vjeruju u istinitost ovog događaja. Mada, ne možemo biti ni isključivi uzevši u obzir poruku koja je izrečena na samom kraju pripovijedanja, a koja glasi: