RANKO RISOJEVIĆ O DANAŠNJICI, KULTURI I KNJIŽEVNOSTI „Ovo je društvo koje vode samoživi pojedinci, a pljačkaju ga kriminalci! Ko se usudi da o tome govori i piše, oglašen je kao divljač za odstrel!“

ALOONLINE.BA | Poznati ∙ 26.03.23 19:30 ∙ 0

"Stari ljudi su pesimistični, zato ih i ne treba pitati kako vide svijet oko sebe. Ali, prošećite gradom, gdje je građeno do rata, tu se vidi urbanizam, zelenilo, ostalo uglavnom divljaštvo privatnog i porodičnog urbanizma. Nerado šećem ovim gradom koji sam opisivao, koji sam volio."

FOTO/PRIVATNA ARHIVA

Kod nas čovjek doktorira a nikada nije bio član biblioteke. Šta da se kaže za tog doktora? Student nije upisan u biblioteku. Je li to normalno obrazovanje? Naravno da nije.

Rekao je ovo u intervjuu za ALOonline Ranko Risojević, pisac, pjesnik, dramatičar i prevodilac, ali i matematičar i fizičar.

– Pričao mi je profesor Svetozar Koljević, koji je predavao u Americi. Na početku semestra pitali su ga iz biblioteke koje knjige da se nabave za njegove studente. Može li se naše obrazovanje da poredi sa takvim sistemom. Evo primjera iz Toronta. Djeca iz vrtića moraju da se upišu u regionalnu biblioteku da bi se kasnije upisali u prvi razred osnovne škole, a Toronto ima stotinu biblioteka i budžet za kupovinu knjiga od 17 miliona dolara. Dakle, ne zovu biblioteke čitaoce, nego oni koji djecu obrazuju, vaspitaju upućuju đake u biblioteke. Moje su unuke u Kanadi bile upisane u biblioteku kada im je bilo pet godina. To je ozbiljno društvo – dodao je Risojević.

Svjedočili ste različitim prilikama u društvu. Smatrate li da smo se u nekim slučajevima vratili u prošlost? Kako biste ocijenili današnju situaciju na našim prostorima?

U Bosni i Hercegovini loše i svakim danom sve gore. Da ne govorim o vremenu socijalizma, o državi Jugoslaviji koja je imala mana ali je bila država ugledna u svijetu.

Tu su Jugoslaviju uništili većinom oni koji su sa svojim precima bili poraženi u Drugom svjetskom ratu.

Ovo što sada imamo je rezultat te revolucije.

O tome sam pisao odmah poslije ovog rada u „Prolomu“ koji je uređivao prof. Miodrag Živanović. Neke tekstove objavio sam u knjizi „O duši“. Tome je teško bilo šta dodati. Ovo je društvo koje vode samoživi pojedinci, a pljačkaju ga kriminalci kao što pljačkaju, recimo, u afričkim zemljama. Ko se usudi da o tome govori i piše, oglašen je kao divljač za odstrel. Pa sada uporedi dva vremena i dva društvena sistema.

Kako vidite budućnost generalno, a pogotovo ljudi koji žive u Srpskoj?

Stari ljudi su pesimistični, zato ih i ne treba pitati kako vide svijet oko sebe. Ali, prošećite gradom, gdje je građeno do rata, tu se vidi urbanizam, zelenilo, ostalo uglavnom divljaštvo privatnog i porodičnog urbanizma. Nerado šećem ovim gradom koji sam opisivao, koji sam volio. Neka ova zadnja rečenica bude moje mišljenje.

Jedan ste od književnika koji koristi „blagodeti“ Interneta za objavljivanje poezije i proze. Šta je Internet dobro donio književnosti, a šta joj je oduzeo? Smatrate li da knjiga (kada su u pitanju čitaoci) gubi bitku sa savremenim tehnologijama?

Informatičko društvo je napredno društvo, kao što je postgutemberovsko društvo bilo napredno. Ali nije ukinulo pisanje.

Biblioteke su nosioci napretka.

Danas treba razvijati svijest pismenosti i govoriti o koristima informatičkog društva.

Vidjelo se u Kovidu, gdje je sve radilo on line.

Naravno, sve uvijek zavisi od čovjeka. Kod nas na zvaničnim medijima nema mnogo kulture, ona pokušava da to nadoknadi koristeći internet. Grupno i pojedinačno. To je mjesto informisanja. Nemamo više onih knjižara, gdje se i poezija mogla kupiti. Sve se svelo na Matiju Bećkovića. Veliki pjesnik, ali to nije dovoljno za jednu literaturu.

Imamo još časopisa, ali nemamo distribucije. Ostao nam je internet sa svojim velikim mogućnostima. Pokušavam da ih koristim, koliko znam i umijem. Zahvalan sam nekim portalima, naročito Ajfelovom mostu Miljenka Jergovića s kim sarađujem, a čita me za naše prilike ogroman broj čitalaca. Naravno, tu je i Facebook, ali to je mjesto obavještavanja, ništa više. Sada i reklame ugnjaviše, još malo pa će se morati pobjeći.

Jergović je za Vas rekao da ste „diskretan čovjek, pjesnik i prozaist. Matematičar“. Mnogi su primijetili da ste iz matematike na neki način pobjegli u književnost. „Matematika je, naime, utješna, a književnost je protiv utjehe“, istakao je Jergović. Šta Vi kažete o tome? Da li su Vam „miliji“ brojevi ili pak slova? U čemu je prednost jednih, a u čemu drugih?

Danas ima sve više matematičara koji su i izvrsni pisci i prevodioci. Kod Hrvata poznati je matematičar i fizičar a istovremeno veliki prevodilac Mate Maras. Prevodi sa četiri jezika. A sve ih je sam naučio. Bavio se aktivno i matematikom i fizikom.

Od helenskih vremena filozofi su bili i matematičari i pjesnici, ili prosto pisci.

Čovjek treba da osjeti u sebi šta mu je bliže, za šta je predodređen. Tako je govorio Rilke.

To sam pokušavao tokom mog sad već dugog života. Na kraju sam zadovoljan. Napisao sam i dvije knjige iz istorije matematike, Veliki matematičari i Slavni arapski matematičari. Ostalo je proza, poezija, esejistika, pa i prevodilaštvo. Nedavno je u Beogradu objavljena knjiga bajki Aleksandra Dime u mom prevodu. Sve može ako si uporan i ozbiljan u svom poslu.

Pišete poeziju, prozu, dramu… Kada biste morali da birate, koji žanr bi prevladao?

Sve ih jednako volim. Dođe vrijeme pa pišem jedno, potom drugo, pa treće. Zasitim se, pa prevodim. Posljednjih dvadeset godina su zlatno vrijeme moga stvaralaštva. Tu sam izbistrio sebe, dodao značajne knjige, naprosto, mogu reći da sam time zadovoljan.

Vlado Milošević, naš veliki etnomuzikolog i kompozitor, rekao mi je jednom prilikom da od muzike više nije tražio. Mogu slično da kažem za sebe. Od književnosti više nisam tražio. E, da li je ona tražila od mene, to je već drugo pitanje.

Nažalost, sve više je osjetan manjak književne kritike i polemike. Zašto je to tako? Možemo li u takvoj situaciji očekivati kvalitetna književna djela?

Možemo naravno, ali nemamo književnosti, nema ozbiljnog vrednovanja. Postoje zatvoreni krugovi koji dijele nagrade, priznanja, uvrštavaju u antologije, sve naprosto besmisleno.

Ali, to je odraz društva koje je takvo. Ono ima izvrsnih pojedinaca ali nema nikakav sistem ni u čemu.

Imali su odličan sport u Banjaluci prije rata. Šta sada imamo? Prihvataju se svjetski trendovi, slijepo slijede, i ostaje samo puki oponašatelj. Umjetnik treba da pronađe sebe. Prava kritika bi mogla u tome da pomogne.

U časopisima i na internetu to je samo besmisleno hvaljenje. A imamo dobrih znalaca literature i velika je šteta što se ne oglašavaju više u novinama.

Novine su pune sporta, mada sporta nemamo, ali da imaju rubriku prikaza novih knjiga, toga nema. Velika šteta.

Bili ste dugogodišnji direktor Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske. Smatrate li da biblioteke u Srpskoj posvećuju dovoljno pažnje programskim sadržajima, odnosno rade na povećanju broja čitalaca, prije svega mladih?

Većina biblioteka u Republici Srpskoj danas ozbiljno radi svoj posao, ali ga ne rade oni koji bi trebalo da čitaoce pošalju u biblioteke.

Kod nas čovjek doktorira a nikada nije bio član biblioteke. Šta da se kaže za tog doktora? Student nije upisan u biblioteku. Je li to normalno obrazovanje? Naravno da nije.

Pričao mi je profesor Svetozar Koljević, koji je predavao u Americi. Na početku semestra pitali su ga iz biblioteke koje knjige da se nabave za njegove studente.

Može li se naše obrazovanje da poredi sa takvim sistemom. Evo primjera iz Toronta. Djeca iz vrtića moraju da se upišu u regionalnu biblioteku da bi se kasnije upisali u prvi razred osnovne škole, a Toronto ima stotinu biblioteka i budžet za kupovinu knjiga od 17 miliona dolara. Dakle, ne zovu biblioteke čitaoce, nego oni koji djecu obrazuju, vaspitaju upućuju đake u biblioteke. Moje su unuke u Kanadi bile upisane u biblioteku kada im je bilo pet godina. To je ozbiljno društvo.

Kako biste opisali savremenu književnost i njen položaj kod nas i u svijetu? Jednom prilikom ste izjavili da književnost ne treba da služi za laku zabavu, već da služi tome da ispriča životne istine kroz literarnu formu. Smatrate li da se mladi književnici vode tom idejom?

Ne mogu da ocjenjujem mlade književnike. Naprosto, oni rade kako znaju i umiju. Uvijek je bilo talenata, pa i sada.

Kada pročitam neko djelo mladog savremenog pisca često se pitam kome on to piše i kako on to piše.

Na primjer, L. B., najtalentovanija mlada književnica, neko je vrijeme vodila i kurseve pisanja, danas piše djela koja su poput slame. To nije moja ocjena nego jednog pisca iz Srbije koji je ozbiljan u prosuđivanju tuđih djela.

Ali, zato, kada vidite u Zagrebu promocije i književne razgovore, ona je u tom društvu visoko kotirana. Nije to samo kod nas, u okolini, ima mnogo pisaca iz svijeta koji visoko kotiraju a njihovo djelo se ne može čitati. Slama. Obraduje me dobro djelo mladog autora.

Često možemo čuti da nema više pisaca kakvi su nekada stvarali. Koje mlade književnike biste Vi izdvojili kao nasljednike velikana pisane riječi?

Kad pogledam zadnje dobitnike Ninove nagrade, jedva mogu da čitam ta djela. Onda kažem sebi samome da se okanem ćorava posla. Nije moje da vrednujem savremenu književnost.

A ima dobrih pisaca u svim žanrovima. Savremenu dramu ne volim. Kao ni domaći savremeni film. Toliko nasilja, toliko kopiranja američkog filma, da ti se zgadi.

Ali kod nas je sve takvo. Što se tiče nasljednika velikana, odnosno klasika, oni su uvijek rijetki u svim kulturama.

Možda regionalno možemo reći da je Miljenko Jergović savremeni klasik. Njegova se djela prevode istovremeno kada se objave na hrvatskom jeziku. Spominjem njega jer jednako objavljuje u Zagrebu i u Beogradu. Sarajevo ga baš ne voli, a on je taj grad stavio u svjetsku književnost. Kod Srba nema takvih književnika. Basara nije na tom nivou.

Neko ste ko itekako prati kulturna dešavanja na našim prostorima. Kako vidite stanje u kulturi? U kom smislu se napredovalo, a u kom možemo reći čak i nazadovalo?

Mislim da je kultura na niskom nivou. Reproduktivna još nekako i ide.

Obraduju me naši muzičari koji su stasali na našoj Akademiji, ali ne vidim nijednog glumca koji se ističe.

Među mladima, nemamo nijednog pozorišnog, muzičkog i filmskog kritičara.

Molimo neke da pišu prikaze za naš časopis Nova stvarnost, ali niko neće, ili ne zna.

To je loše za opšte stanje. Slično je i oko nas. Ovdje ne govorim o akademskim kritikama, koje se rijetko dotiču stvaralaštva savremenika, još rjeđe ovdje u Republici Srpskoj. Naravno, uvijek ima izuzetaka, ali poznato je da izuzetci potvrđuju pravilo.

Neumorni ste književni poslenik. Da li trenutno radite na nekoj knjizi i možete li nagovijestiti o čemu se radi?

Ove godina objavljena mi je knjiga pjesama u Sremskim Karlovcima, kao dobitniku međunarodne nagrade „Branko Radičević“.

Uskoro će u štampu još jedna knjiga pjesama u Kraljevu, kod izuzetnog izdavača „Povelja“. Takođe, treba u štampu jedna moja veoma neobična knjiga, pod naslovom „Moje knjige“. To je „moja autobiografija po knjigama“.

Pisao sam je sedam godina. Zadovoljan sam tim poslom. Kad ovo završim, baviću se putopisima. Neke sam već objavio, ali imam ih još, gotovo dvije knjige putopisa. Uvijek se nešto piše, ako se fizički može. Ali i ne mora se.

BONUS VIDEO: