Slobodan je 3 sata pričao sa Tručnom iako nijedan nije znao jezik ovog drugog: Lekciju koju je naučio tu – pamtiće dugo
Foto/Facebook/Slobodan Simikić
Teški kapci poput gnjilih krušaka padaju mi od umora, vukući i glavu ka volanu koji sve slabije držim. Nagla klimanja glavom me na trenutak razbude iz rizičnog polusanjivog stanja, uplaše, trgnu i sve tako do ponovnog nenajavljenog pada olovnih kapaka. Vesna već dugo spava, neudobno naslonjena na spušteno sedište fiata Punto sa „moćnim“ motorom od hiljadu i dvjesta kubika, bez klime i servo pumpe, kojim smo krenuli na jednomjesečni put od više hiljada kilometara po Gruziji i Jermeniji. Spuštajući se ka Trabzonu, na sjevero-istoku Turske, sa planinskog vijenca prepunog plantaža čaja, na kome su ostaci grčkog manastira Sumela, vruć vazduh donesen sa obližnjeg Crnog mora nadire kroz širom otvorene prozore, čineći vožnju sve nepodnošljivijom. Već dugo tražim zgodno mjesto za preko potreban odmor na kome ću, pored kola, na spužvastom podmetaču odspavati bar pola sata.
– Česma! – uzviknu Vesna.
Trgnu me, skoro uplaši. Usporio sam, okretao glavu lijevo i desno, ali je nigdje ne vidjeh.
– Prošli smo. Nisi je video? Nije daleko da se vratimo.
Uključih sva četiri migavca i krenuh nazad ka uočenoj česmi. Pored lijepo isklesane kamene česme, iz koje je šibao mlaz hladne izvorske vode, bila je drvena klupa oko koje su ležale razbacane i zdrobljene prazne kutije od cigareta, opušci, poneka kesa i konzerva od pića hlađenog u koritu. Izvor i hladovina debelog, neobično uvijenog starog bora bili su mjesto čestih pauza putnika od kojih je većina znala i planirala ovde odmore, naročito u vrelim septembarskim danima. Dogovorismo se da na ovom mjestu odmorimo sat vremena. Ponudih joj da se ispruži na klupi ali ona odbi taj prijedlog, izgovarajući se da je spavala u autu. Pružio sam podmetač po betonskom zidiću i legao, usmjerivši pažnju na nježne melodije koje je stvarao vjetar provlačeći se kroz guste borove iglice. Prekratko je trajala ta uspavanka: desetak ili petnaestak sekundi, a onda sam utonuo u san sve dok nisam osjetio ruku na svojoj kosi i tihi Vesnin glas:
– Mili, prošao je sat i po…
Brzo ustadoh i posle protezanja osvežih se hladnom vodom, a potom ugledah na desetak metara od mene tri gomile lijepo složenih vrećica različite veličine iza kojih je u hladovini, uz plinski čajnik, sjedio proćelavi tamnoputi brkajlija. Posmatrao nas je neobično radoznalim pogledom.
– Šta ovaj prodaje? – upitah Vesnu.
– Čini mi se da su neljušteni lješnici, – odgovori ona.
Podigoh ruku u znak pozdrava. Istog trenutka, kao da je očekivao pozdrav, uzvrati mahanjem sa smiješkom koga prepoznah u širenju prosedih brkova.
– Bujrum ćaai.. – reče, pozivajući me rukom da dođem. Pozvao sam i Vesnu ali je ona bila zauzeta potragom za nekom odjećom ubačenom u jednu od prepunih putnih torbi.
– Požuri, moramo preći granicu do mraka. – podseti me.
Rukovali smo se i svaki je izgovorio neki pozdrav koji drugi nije razumio. Nije nudio lješnike za prodaju, nego je odmah izvukao iz skoro pocepane ogromne torbe podmetač na koji sjedoh, na koji je ispred mene spustio tradicionalnu čašu za čaj, zavirujući u čajnik da provjeri koliko je još ostalo u njemu. Pažljivo osmotrih čašu ne otkrivši tragove od prethodnog ispijanja čaja iz nje. Brzo zaključih da bi bilo neprimjereno ili možda uvredljivo da odem do česme da je operem, sumnjajući da je već neko pio iz nje. Brkajlija mi nasu čaj, a zatim među nama otpoče razgovor riječima potpuno nepoznatim za onog drugog, često prekidan posetiocima koji su kupovali ili samo pitali za cijenu lješnika. Pokušavao sam naći turcizme iz našeg jezika i na njima sklapao cjeline koje bi mogle bile biti teme našeg razgovora.
Nije ih bilo. Jako malo turcizama je znao. Činilo mi se da ih nepravilno izgovaram ili da možda i nisu turcizmi. Ja ni jednu njegovu izgovorenu riječ nisam razumeo. Osim riječima počeli smo „pričati“ gestikulacijom, rukama, prstima, očima, tonovima glasova, osmijesima… Povremeno sam bacao pogled na Vesnu koja je sa osmijehom pratila neshvatljivu komunikaciju. Nakon dugog sjedenja i „kreativnog“ razgovora došlo je vrijeme i za drugi čaj. Domaćin upali plinski gorionik sipajući vodu iz flaše u čajnik, a čašice skloni sa strane, tako da se izmiješaše da se više nije znalo ko je pio iz koje.
Pitao sam Vesnu hoće li i ona čaj i predložio joj da nam opere čaše, na šta je ona odgovorila da će čaše oprati ali da neće piti čaj na ovako vrelom danu. Čekajući da čajnik provri pokazao sam svom domaćinu da ću otići da operem čaše na šta je on energično reagovao ne odobravajući moju namjeru, nego se počeo dizati sa prostirke kako bi on otišao do vode sa čašama. Oštro sam uzviknuo:
– Jok!- pokazujući gestikulacijom kako ni on ni ja nećemo prati čaše i da je to obaveza za žene, te sam podviknuo:
– Hanumaaa! Hajde, molim te, da dođeš da nam opereš čaše.
Pročitavši moju namjeru Vesna je bez riječi došla po čaše, a on me je čvrsto zaglio, dugo me tapšući po ramenima, pokazujući zadovoljstvo zbog mog superiornog odnosa prema ženama, koji predstavlja njihov tradicionalni odnos u porodici. Opravši i potom vrativši čaše, Vesna mi je skoro molećivim glasom rekla da smo već tri sata ovde i da bi trebali da idemo, ali meni se nije išlo. Ispijajući čaj pokazao sam mu da hoću da kupim kilogram lješnika, pružajući duplo veći iznos od onog koji je nečitkim ciframa ispisan na parčetu kartona. Odgurnuo mi je ruku i uz brzo promumlane riječi ustao i dodao mi vrećicu. Na moje insistiranje uzeo je novac a potom pokušao da vrati višak koji sam odbio da primim. Ispraćajući me do kola pužio mi je na poklon najveću vrećicu od tri kilograma. Uzvratio sam kesom u koju sam ubacio keksove, slatkiše, pa čak i par pakovanja kafe koje smo nosili na put. To iskreno i nesebično darivanje završila su kliješta za drobljenje lješnika koje mi je dao kada sam već seo u kola u nameri da krenem. Izašao sam iz kola da se još jednom pozdravim trećim, dugim i čvrstim zagrljajem sa čovjekom prema kome sam osjećao bliskost i poštovanje, čovjekom koji nije želio da mi proda lešnike da bi zaradio a njega bitan novac, nego je želio nepoznatim strancima, vidjevši da su umorni, da ponudi čaj za okrepljenje i odmor.
Crni Punto, uz malo jači gas, odjurio je niz brdo ostavljajući novostvorenog prijatelja da pored izvora prodaje neoljuštene lešnike. Zadovoljna što smo ipak na vreme krenuli, Vesna me šaljivo upita:
– O čemu ste toliko pričali?
Ja joj rekoh da sam saznao da mi bezimeni prijatelj živi gore daleko u brdima, da ima ženu i petoro djece, plantažu lješnika i dvadesetak ovaca. Pripovijedao je da svake godine dolazi u septembru-oktobru na ovo mjesto da prodaje lješnike. Da je Kurd i da ne zna dobro turski jezik, te da govori jezikom koji se potpuno razlikuje od turskog. Pozivali smo jedan drugog u goste. Tada sam saznao da on nema auto, a kada sam predložio da doleti avionom rekao je da mu je to preskupo i da nema toliki novac… Vesnin osmijeh, uz čvrsto stisnute usne i nemirni pogled, rekli su da mi ne vejruje, ali meni njena sumnja nije smetala.
Skoncentrisan na vožnju, mislima mi je šetalo pitanje: Da li je jezik jedini oblik ljudske komunikacije koga pokušavamo da nametnemo ne samo svim narodima, nego i životinjama sa kojima smo u interakciji?
Nevjerovatno je da sam razgovarao skoro dva sata sa čovjekom čije ime ne znam a koji je sišao sa Crne planine, daleko u Aziji, da putnicima prodaje lješnike i da sam ga toliko razumio, mada smo govorili različitim jezicima. Sva dobrota, emocije i pažnja koja je isijavala iz njega ostaće utkana u moje sjećanje kao podsjetnik da nekada riječi nisu neophodne za razumijevanje.
Moj drug Branko ne voli pse. Nije mi poznato da im je išta loše učinio, ali sam prisustvovao više puta kada su psi, ničim izazvani, histerično lajali samo na njega. Kažu da je kod konja još više izražen taj oblik telepatske komunikacije. U više primjera sam se uvjerio, posmatrajući kako samo nekim osobama prilaze napušteni konji, koje često nazivaju divljim, pojedinim osobama bilo da se radi na Stolovima, Staroj Planini ili Romaniji. U drevnim spisima sa prostora današnje Grčke, delfini su viđeni kao sveta bića, povezana sa bogovima poput Apolona i Posejdona, samo zbog njihovog razumevanja ljudi. Kažu da nikada nije zabeležen ni jedan slučaj da su delfini učinili nešto loše čoveku, a postoji niz primera da su pomagali, naročito brodolomnicima ili neplivačima, i pored toga što su ih neki ljudi ubijali zbog cijepanja ribarskih mreža ili rasterivanja jata riba.
Da li je neverbalna komunikacija iskrenija ili smo toliko pokvarili riječi da danas skoro ništa ne znače? Svakodnevno smo preplavljeni izlivima mržnje kroz neke nakaradne izraze, a najružnije reijči koristimo za opisivanje svih onih koji nam nisu po volji.
Često se sjetim sveštenika iz „Čak-Čaka“, zoroastetskog hrama negde sa juga Irana, koji mi je objašnjavao osnovne principe po kojima treba da živi čovjek na zemlji, a koji su predstavljeni kroz tri stalno goreća plamena pored kojih smo stajali, za koje je rekao da neprestano gore oko 700 godina. Ti principi su: dobre misli, dobre riječi i dobra djela. Prvi put sam se zamislio nad spoznajom nesreće koja dolazi kroz loše riječi.
Zato ću kroz molitve prizivati nemušti jezik sve do ljudske spoznaje biblijskih riječi kojima počinje Jevanđelje po Jovanu: „U početku biješe riječ, i riječ biješe u Boga, i Bog biješe riječ“ .
(Autor: Slobodan Simikić)
Možda vas zanima
Magazin
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja Luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
