IZDAJA KAKVA SE NE PAMTI Jovanka Broz njemu otkrila svoje najdublje tajne, ali ga zaklela da ništa ne priča dok ne umre

foto: Arhiva
Jovanka Broz bila je nevjerovatna žena koja se jednom rađa, prema mišljenju mnogih istoričara. Znala je sve, a ćutala. Jedan od retkih ljudi koji je imao priliku čak nekoliko puta da razgovara sa udovicom Josipa Broza Tita u njenim poslednjim godinama života bio je novanir Senad Pećanin. Upravo njemu je nekadašnja prva dama Jugoslavije otvorila ne samo vrata svoga doma, već i duše, otkrivši mu mnoge stvari koje su je tištile, ali imala je jedan uslov – ništa nije smeo da otkrio dok bude živa.
“Na početku novinarske karijere, u drugoj polovini osamdesetih prošlog vijeka, bio sam veoma ambiciozan i još više naivan. Prilikom jednog boravka u Beogradu saznao sam adresu na kojoj živi Jovanka Broz, udovica tada još uvek “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”, i zapucao sam pravo na Dedinje, po parče novinarske slave”, istakao je Pećanin.
Međutim, tada nije uspio da dopre do Jovanke, ali nije odustao.
“Čim sam se vratio u Sarajevo, poslao sam preporučeno pismo Jovanki Broz, predstavio se, objasnio da sam dolazio jer želim napraviti intervju, te je zamolio da prihvati moju molbu i javi mi termin koji njoj odgovara. Dobro se sećam kako sam se osjećao važnim pred službenicom u glavnoj zgradi sarajevske Pošte na Obali, vidno zbunjene kad je pročitala ime Jovanke Broz na preporučenom pismu koje sam predavao.”
Prvi susret sa gospođom Broz
“ Bio je 13. juli 2009. godine i učinilo mi se da se pred nama ukazala Istorija. Velike naočare, punđa pod maramom, vedra, nasmijana, snažna, energična, u prugastoj košulji, dugačkoj suknji, nalakiranih noktiju, sa satom na ruci – grlila se i ljubila sa Rasimom Ljajićem, ne skrivajući radost što ga vidi. U prostranom hodniku bili smo nas troje i ja sam čekao da se predstavim. Kad su završili pozdravljanje, okrenula se meni. Rasim je rekao da sam njegov prijatelj iz Sarajeva. Srdačno mi je pružila ruku, rekao sam moje pravo ime i prezime, a ona me je prodorno pogledala u oči.
Vi ste meni odnekud poznati”, rekla je Jovanka, ne skidajući pogled sa mene. Sve sam očekivao, ali takvu reakciju – ne. “Nemoguće, ne znamo se… Ne možete me znati, ja sam iz Sarajeva…”, zbunjeno sam odgovarao. Kroz glavu mi je u tom trenutku prošlo: nije valjda da je gledala jednu dijalošku emisiju na Prvom programu TV Srbije u kojoj sam bio gost prije dvadesetak dana. Rasim je prekinuo njen ispitivački pogled uperen u mene, pitajući je da li su dolazili majstori da postave satelitsku antenu na krov.
“Jesu, postavili su je prije dva dana. Sad imam sve kanale, a do prije dva dana sam mogla da gledam samo Prvi program TV Srbije”, kroz smeh je odgovorila Jovanka Broz i uvela nas u dnevnu sobu.
I dnevna soba je odavala isti utisak kao i ostatak kuće. A ta kuća na Dedinju, od nekih 750 kvadrata, koja je nekad očito bila prava vila, izgledala mi je kao neka osamdesetogodišnja starica iz čijih se crta lica i držanja vidi da je nekada bila priljepa djevojka. Ona je, ta vila, bila oronula i gdje god da pogledate, vidite nekadašnju raskoš u odmakloj fazi propadanja.
“Vidite gdje ja živim”, uhvatila je moje poglede Jovanka. “Da nije bilo Rasima, ovdje bi još prokišnjavalo. Sad su popravili krov, nakon što je Rasim poslao majstore. Nije bilo grijanja ni u jednoj prostoriji. Znate kako sam se grijala? U ove plastične čaše bih sipala vrelu vodu koju bih ugrijala na šporetu, pa sam ih napunjene stavljala u krevet. Nekoliko puta sam se opekla…”
TAJNA PUNĐE JOVANKE BROZ Zbog ovog razloga nikada nije mijenjala frizuru
Bio sam zbunjen. Nisam znao šta da kažem. Rasim je prekinuo neugodnu tišinu, pitajući je kako idu radovi koji su u toku. Cijela kuća vapila je za rekonstrukcijom. Onda joj je Rasim rekao da sam ja njegov prijatelj iz Sarajeva, da sam svratio kod njega, te da sam ga zamolio da me povede, s namjerom da organizujem postavljanje satelitske antene ukoliko ne bude postavljena.
“Iz Sarajeva ste… E, dobra naša Bosna… Prije dva dana sam gledala snimke iz Srebrenice, godišnjica. To je naša bruka i sramota. Ali, da znate, nije kriv samo Milošević! General Ljubičić je stvorio Miloševića i omogućio da napravi zlo koje je napravio! Da nije bilo Ljubičića, ne bi bilo ni Miloševića!”, glasno je govorila Jovanka.
Ja još ne mogu da dođem sebi. Ne znam kako da se ponašam, ima li smisla da je sad zaspem pitanjima. Odlučujem se za neku “srednju varijantu”, između novinarske i “obične” radoznalosti, valjda neće biti sumnjivo: “Gospođo Jovanka, jeste li Vi i Tito mogli pretpostaviti da će se Jugoslavija tako krvavo raspasti?”
“Ništa mi mogli učiniti nismo. Najviše su odgovorni Ljubičić i Dolanc! Znate li Vi da smo videli u jednom izvještaju upućenom Titu, početkom sedamdesetih godina, da je Dolanc na jednom skupu u Sloveniji rekao da svi regruti treba da služe vojni rok u svojim republikama? Tito se strašno razbjenio, otkazao je planiranu posjetu Sloveniji i zatražio da slovenačko rukovodstvo dođe tim povodom kod njega na razgovor. Međutim, kroz nekoliko dana, Titu se javila Vida Tomšič i rekla da oni neće dolaziti, da će to sami raspraviti u Sloveniji, da su formirali radnu grupu kojoj predsedava Miha Marinko… Oni su već tada otvoreno ignorisali Tita”, rekla je ona.
Nisam mogao da vjerujem da se Jovanka s takvom lakoćom sjeća imena takvih epizodista kao što su Vida Tomšič i Miha Marinko! Bio sam fasciniran, srećan što sam u prilici da ovo slušam i očajan što pojma nemam kad ću i kako ovo moći objaviti. Vidi se da Jovanka sa velikim užitkom, bez ikakvog naprezanja, govori o ključnim istorijskim ličnostima i događajima u bivoj zajedničkoj državi, potpuno svjesna učinka koji izazivaju njene riječi i utiska koji ostavlja na sagovornika.
Ne znam kako da se ponašam. Imam milion pitanja, ne znam koje bih postavio, a i da znam, ne znam kako da to učinim a da ne izgleda baš novinarski… “Gospođo Jovanka, a Titova ideja o kolektivnom Predsedništvu Jugoslavije…”
“Nije to bila Titova ideja”, žustro me prekida. “To su izmislili, to nije bila Titova ideja, to su oni proturili kad su ga kidnapovali, kad više nije mogao da im se odupre! Tito je znao da to ne može funkcionisati, gdje je kolektivna odgovornost tu nema odgovornosti! Oni su to proturili kad je već bio na liječenju. Tito je želio da ga naslijedi Kardelj, ali je on umro. Nakon njega je imao povjerenja u Bakarića, ali mu nisu dozvolili…”
“A koga je Tito najviše volio od bosanskohercegovačkih rukovodilaca?”, upitao je. “Najviše je volio Rata Dugonjića. A puno smo voleli i Dizdarevića…”, rekla je, “Raifa?”, upitao sam, “Ne, ovog drugog, Nijaza. Njega je puno Tito voleo, a i ja sam ga volela. Uvek kad smo išli u državne posete u arapske zemlje, Tito je tražio da on ide sa nama. Sećam se jednog divnog putovanja Galebom i našeg druženja. A Nijaz je tek bio dobio sina, bio je beba, ja sam ga držala u pelenama…”
“Srđana?”, upitao sam.
“Jao, jeste, Srđana! Meni je bilo drago što mu je dao to ime… Mi smo mnogo voleli Bosnu, uvijek smo rado išli… Sećam se i Ilidže i Bugojna… A sa nama je išao i Petar Stambolić. On je bio mnogo smiješan, zvali smo ga Pera Konj. Jednom je bio sastanak kod Tita, bilo srbijansko rukovodstvo, razgovaralo se o privrednoj reformi koja je pokrenuta ‘65. Na sastanku je bilo riječi o izgradnji puteva, zašto se kasni. I Tito nakon sastanka uzme Peru, sjedne za volan automobila, on da vozi, stavi Peru Konja pored sebe i krene put Šapca, da se uvere kakvi su putevi. A putevi su bili loši, puni rupa, a Pera je bio visok – kad sjedi, glavom dodiruje krov automobila. A Tito onda namjerno ide na rupe, i Pero se vratio izubijane glave. Tito se puno smijao…”, priča Jovanka, grohotom se smejući, kao da je oduševljena što se sjetila ove epizode.
Ne mogu da izdržim a da je ne pitam: “Gospođo Jovanka, pišete li Vi ovo, jeste li ostavili zapisano? Nisam siguran da ste svjesni koliko su ovo zanimljiva i dragocjena svjedočenja o ključnim ličnostima i događajima?”
Po prvi put je duboko uzdahnula i njeno lice kao da je promijenilo zdravu, jedru boju.
“Eh, kad bi Vi znali… Ja sam bila počela nešto da bijelježim. I znate šta se desilo? I kupatilo su mi ispreturali da pronađu to što sam zapisala. Njih je strah od istine, strah ih je da se sazna šta su uradili. Nije vrijeme još, najvažnija je glava…”
Ne mogu da se otmem utisku da je Jovanka jako preplašena. Uvjerena je da bi njeno svjedočenje dovelo do dramatičnih potresa na političkoj sceni. S obzirom da duže od 30 godina živi bez ikakvih dokumenata, da su joj kretanje i komunikacija ograničeni, nije ni čudo da tako misli. Tokom razgovora pridružila nam se i Jovankina sestra Nada. Ona najviše brine o njoj i pomaže joj u kući. Osjećam nelagodu od Nadinog pogleda, kao da osjeća da sam novinar. Sat vremena mi je proletjelo kao minut. Jovanka govori razdragano i kao da bi i ona željela da razgovaramo još satima. Ipak, Rasim ustaje, Jovanka mu zahvaljuje za sve što čini za nju. Ona ljubi Rasima, ja ljubim nju, zahvaljujem na gostoprimstvu i nepozvan najavljujem da ću opet doći sa Rasimom.
Druga posjeta i srdačan doček
– Drugog septembra 2009. ponovo sam sa Rasimom Ljajićem bio kod Jovanke Broz. Dočekala je srdačno ne samo Rasima nego i mene. Poljubio sam je i predao cveće i poklone koje sam ponio iz Sarajeva – odabrao sam jedan tanki džemper i baklave.
Bila je veoma razdragana, skoro euforična. Rasimu se ponovo obradovala kao svom najrođenijem, ali sam ubrzo shvatio da postoji još jedan razlog za takvo Jovankino raspoloženje. Naime, u dnevnoj sobi sedela je gospođa koja se srdačno pozdravila sa Rasimom, a on me upoznao sa njom. Bila je to Dženifer Braš, otpravnica poslova Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji. Nisam ni slutio da prisustvujem istorijskom događaju: bio je to prvi put nakon više od 30 godina, otkako se Jovanka Broz nalazila u izolaciji, da je imala priliku da razgovara sa stranim diplomatom.
BONUS VIDEO:
- Tagovi
- JOVANKA BROZ
Možda vas zanima
vremenska prognoza
Sarajevo

Banja Luka

Mostar

Tuzla

Bihać

Bijeljina

Zenica

Prijedor

Pale
