KO SPASI JEDNOG ČOVJEKA SPASIO JE CIJELI SVIJET! Jevrejska djevojčica utočište od sigurne smrti našla u ANDRIJINOJ KUĆI: Dan danas se čuju…
Andrej Sitkovski imao je samo 15 godina kada mu je majka rekla da ju je komšinica zamolila da sakriju jednu malu Jevrejku od nacista u njihovoj kući.
– Bio je to kratak razgovor. Naravno, pristali smo da uzmemlo malu i doveli su je u našu kuću 1943. godine – prisjeća se danas Sitkovski (93) prisjećajući se teških vremena i Drugog svjetskog rata.
Andrej je u vrijeme rata živio sa majkom Helenom, udovicom, i sestrom Magda na obodu Varšave, koja je bila pod njemačkom okupacijom.
– Naravno da smo strahovali, ali strah je tada bio dio naš svakodnevice – priča Andrej, koji posljednjih desetak godina živi u jednom selu u Njemačkoj, sa svojom suprugom.
Prošlo je gotovo osam decenija kako je Andrejeva porodica spasla Hadasu Kosak, a njih dvoje se i dalje čuju. Hadasu, koja sada ima 84 godine, je poslije rata otišla preko Izraela u SAD, gdje je postala profesor istorije u Njujorku.
Zbog toga što su spasli porodicu Kosak, i što su osim Hadasu, u ratu krili i njenu sestru Merion i majku Bronislavu, porodica Sitkovski je odlikovana 1995. u Izraelu.
Ove godine obilježena je 77. godišnjica oslobođenja Aušvica, a Sitkovski su jedna od brojnih porodica koji su rizikovali sve, uključujući i svoje živote, da bi spasli Jevreje od nacista.
Ti ljudi nisu spasli samo jednu osobu, već i njihovu djecu, unuke, praunuke…
– U našoj tradiciji je da kažemo da čojvek koji je spasao jednu osobu, spasio je cijeli svijet – kaže Greg Šnajder, iz Konferencije za jevrejske materijalne zahtjeve protiv Njemačke.
U posljednjih 60 godina Jad Vašem je proglasio oko 28.000 pojedinaca iz 50 zemalja za „Pravedne među narodima“. Ova organizacija i dalje dobija na stotine zahtjeva svake godine da neko posthumno bude odlikovan. Većina onih koji su još živa pomagali su svojim roditeljima kao djeca da spasu Jevreje.
– Vjerujemo da je oko 200 njih i dalje živo i većina ih živi u Evropi – kaže Dani Dajan, predsjednik Jad Vašema.
U Poljskoj, u kojoj je živjelo najviše Jevreja prije Holokausta, nacisti su surovo kažnjavali one koji su pomagali Jevrejima. Ubijali su i njih i njihove porodice.
Ipak, kada pitate Andreja zašto je njegova majka odlučila da pomogne jevrejskoj djevojčici, on sliježe ramenima i kaže da je to bila njena dužnost kao čovjeka.
– Kada mi je mama rekla šta ju je komšinica pitala, više nije bilo premišljanja. Podrazumijevalo se da ćemo to učiniti. To je odlučilo ono ljudsko u nama – priča Andrej.
Dok sjedi u svojoj kući i gleda na snijegom pokrivene Alpe, smješka se dok se prisjeća jevrejske djevojčice koju je krio u svojoj kući.
– Bila je tako lijepa, tako pametna, imala je tamnu kosu i crne oči, postala mi je baš draga – priča danas Andrej.
On kaže da su i dan danas veoma povezani. U prošlosti su se često posjećivali, a danas se čuju telefonom i razmjenjuju pisma.
Nerijetko dok pričaju dotaknu se vremena kada je Hadasa živjela u Andrejevom domu, kako su dijelili to malo hrane što je bilo na stolu… Hadasa se sjeća i kako ju je Andrej učio da čita i piše, te kako su druge komšije i prolaznike slagali da ona nije Jevrejka, već hrišćanka, Poljakinja, čiju majku su odveli na prinudni rad.
U to vrijeme se njena majka krila u kući druge porodice, gdje je navodno bila kućna pomoćnica, dok se njena sestra Merion krila u samostanu. Međutim, kada tamo više nije bilo bezbijedno za njih dvije, i one su došle u Andrejev dom.
U septembru 1944, nacisti su zapalili Andrejevu kuću, kao i još nekoliko kuća u njegovoj ulici, a ljude su protjerali na ulicu. Tada su Andrej i njegova majka morali da se rastanu sa Kosakovima, i svako se snalazio kako je znao i umio da preživi mjesece do kraja rata.
Hadasa se poslije rata odselila u Izrael, a onda u SAD, a njene majka i sestra su završile u Velikoj Britaniji. Merion je rodila dva sina, koji su danas poznati političari.