VIJEKO KRAMER O SVOJIM NESVAKIDAŠNJIM PUSTOLOVINAMA „Pekao sam štakore u džungli na Tajlandu, pripremao zmije u Maglenim planinama! Jeo sam kita, probao psa“ (FOTO)

ALOONLINE.BA/ M. D. | Žena ∙ 19.05.22 20:15 ∙ 1

Poznati bosanski kuvar, Vijeko Kramer je za naš portal govorio o svojim neobičnim putovanjima

FOTO/ilustracija

Vijeko Kramer jedan je od napoznatijih BiH kuhara. Njegov život je prava avantura, pored ljubavi prema kuhinji putovanja su takođe njegova velika strast.

– To je opis mog života, putovanja i kuhanje. Još samo nedostaju prijatelji da bi opis bio potpun. Putovanja s prijateljima, kuhanje za prijatelje. Vjerujem da svi ljudi za sebe misle da su jednostavni, ali ja se stvarno tako vidim, ne treba mi puno u životu. Na poslu se kreativno izrazim, zaradim i ostatak vremena sam na cesti. Ove dvije godine korone su me kao i sve ljude poprilično usidrile, mada sam se trudio barem obići neka mjesta u blizini koja sam si čuvao za mirovinu i stare dane, pa sada nadoknađujem propušteno, kaže Vijeko.

U intervjuu za aloonline.ba progovorio je o svojim interesovanjima, impresijama i doživljajima, što u kuhinji, što na dalekim destinacijama.

Koliko se BiH razlikuje od ostalih država koje posjećujete?

– Sve zemlje se razlikuju međusobno na različite načine, ali sve je to u oku promatrača. Svaka zemlja je nekome dom, a svakome je njegov dom najmiliji kako god da to okrenemo. Često kada putujem po nekim područjima za koja bih rekao da su mi strana, čudna i za koja sam siguran da tu ne bih volio i mogao živjeti, pomislim da je to nečiji dom i da ljudi koji su tu odrasli, pa negdje odputovali jedva čekaju da se vrate u svoju pustinju u Maroku, ili udaljeni norveški fjord ili džunglu u Laosu jer je to njihov dom kao što je to meni moj Travnik pod Vlašićem u sred Bosne i Hercegovine za koji bi neko rekao da tu nikad ne bi htio živjeti. Tako da razlikujemo se taman toliko koliko se i svi drugi razlikuju, a u tom i jeste ljepota ovog svijeta.

Imate li neku neostvarenu želju kada je riječ o putovanjima?
Puno je toga preda mnom još ostalo, ali Južna Amerika me već duže vrijeme privlači i mislim da će uskoro doći na red. Tražim pravu ekipu za tu avanturu. I volio bih to odraditi baš studiozno od Meksika pa skroz dolje do Ognjene zemlje u Čileu. Volio bih ponoviti Transibirsku željeznicu, ali ovaj put zimi. Volio bih opet posjetiti Japan, ali ovaj put dok cvjetaju trešnje u aprilu. Afrika me isto zanima, mislim da je ne znam dovoljno. Put svile od Kine preko centralne Azije do Mediterana, realno ima toga puno.

Koja je kuhinja po vašem mišljenju najpotpunija i najukusnija?

– To zvuči jako lokal patriotski ali bosansko hercegovačka kuhinja je savršen spoj i fuzija nekoliko kuhinja i kao takva je definitivno jedna od najboljih, najpotpunijih i najukusnijih i mislim da to isto misle i ljudi koji dođu kod nas i probaju naše specijalitete. Naravno kao i u svemu mi u samoj prezentaciji radimo određene greške pa naša kuhinja nikada nije postala svjetski brend kao što su italijanska, grčka, turska pa čak i austijska – a naša je kombinacija tih svih kuhinja i kao takva naravno i kompletnija. Gruzijska je kuhinja odlična isto tako zahvaljujući položaju te zemlje na raskršću svjetova i miješanju različitih kultura i uticaja. Ako me pitate u koju bih se zemlju uvijek vraćao zbog hrane, odgovor je Gruzija.

Šta za Vas predstavlja hrana?

– Na mene se ona Molijerovska“Ne živimo da bismo jeli, nego jedemo da bismo živjeli!“ baš i ne može upotrijebiti. Kuhanje je kreativni proces kao i slikanje ili bilo koji drugi način izražavanja. Samo trebamo to voljeti raditi i trebamo voljeti ljude za koje kuhamo. Hrana je naše pogonsko gorivo, samim tim i potreba, to je sigurno, ali je i užitak koji se ne trebamo i ne smijemo uskraćivati. Naravno ako neko ne voli kuhati onda je taj proces mučenje, ali ja nemam taj problem. Mene zabavlja već razmišljanje o tome: „Šta ću ručku?“, pa onda odlazak u trgovinu ili na tržnicu, a najčešće ako imam vremena i u trgovinu i na tržnicu ili kada sam kod mame na selu u vrt pa onda priprema u kuhinji koja je skoro pa meditativna i onda kuhanje pa serviranje pa obrok odnosno konzumacija i na kraju kao rasplet cijele radnje spremanje kuhinje.

Trenuto ste u Izraelu, imate li neke novosti za svoje pratioce?

– Ovo mi je treći put da putujem po Izraelu i manje više sve njihove recepte koji se zanimljivi našem narodu sam pripremao. Uvijek ostaju neki specijliteti koje ovdje pripremaju, i jako su zanimljivi, ali oni se ne bi svidjeli našim ljudima kao recimo ovčetina kuhana u jogurtu ili neke slične delicije za koje morate odrasti na ovom podneblju da biste uživali u tim okusima. Njihovi klasici kao što su humus ili koptski falafel ili babagenuš od patlidžana su uglavnom zanimljivi veganima ili hrišćanima za isprobati tokom posta i to je to. Ali da volim neka njihova jela bosanizirati ili slavenizirati kako ja to kažem – to stvarno volim i isto tako volim neke naše klasike začiniti sumakom ili zatarom samo da ljudima približim miris njihove kuhinje, e tome se već možete nadati. Ali za sada neka ostane iznenađenje.

Možete li za naše čitaoce izdvojiti neki zanimljiv recept iz te zemlje koji se Vama najviše dopada?

– Humus koji sam ranije spomenuo, odnosno namaz od slanutka je inače jedno od mojih omiljenih jela i jako je jednostavan za pripremu. Sve što vam treba je kuhani slanutak, tahin, pasta od sezama, maslinovo ulje, limunov sok i češnjak. sve pomiješate i začinite solju i paprom pa izmiksate u namaz pomoću štapnog miksera. Prije par mjeseci sam kuhao na jednom UN-ovom događanju i odlučio sam ovaj blisko istočni klasik bosanizirati pa sam napravio veliku količinu po ovom receptu i podijelio ga u pet zdjela pa u jednu dodao pravi domaći kajmak, u drugu sam dodao vlašićki sir jer sam Travničanin, u treću ajvar jer ga svi na Balkanu volimo, pekmez od šljiva je bio četvrta kombinacija jer mislim da je najomiljeniji od svih pekmeza i u petu sam dodao pekmez od smokvi da dočaram i okus Hercegovine. Sve sam ih mazao na šnite kukuruznog kruha i mogu vam reći da su apsolutno svi posjetioci bili oduševljeni okusima i naravno idejom i to vam ja zovem bosaniziranje određenog recepta.

View this post on Instagram

A post shared by Vjeko Kramer (@vjekolito)

Ko je najviše uticao na Vas da se razvije takva strast za kuhanjem?

– Moje obje bake su najzaslužnije za moju ljubav prema kuhanju. Tatina mama, baka Nada Kramer, bosanska Hrvatica poljskih korijena udana za deda Beru Hercegovca iz Mostara austijskih korijena i mamina mama, baka Vojka Savanović, bosanska Srpkinja, slovenačkih korijena – kod nas u kući je svako jelo fuzija pola Evrope. Baka Nada je živjela u Travniku, a baka Vojka na selu u Golešu pored Travnika i imala kravu i baštu i ja sam se od malih nogu igrao s objema u kuhinjama i njima je to bilo zabavno jer sam jedini od sve njihove djece i poslije unučadi pokazivao uopšte bilo kakvu ljubav za šporetom, oklagijom i kuhinjom pa su mi sve dozvoljavale. Obje su k tome imale jako puno posla oko kuhanja i imanja, a baka Vojka je bila učiteljica, a baka Nada prirodni pedagog pa su mi stalno govorile: „Bravo!“ kao i moj tata i sestra Ivana koji nisu baš od kuhanja pa sam ja od treće godine uvjeren da super kuham i onda su me preuzele mama Ana i tetka Marica da mi stvarno pokažu finese i izbruse me u ovom zanatu i tako sam postao majstor kuharstva i pravi iskreni zaljubljenik u svoj posao.

Koja biste si kuharska iskustva u budućnosti željeli priuštiti?
Kuhao sam u Mongoliji u jurtama na vatri od jakovog izmeta, pekao štakore u džungli na Tajlandu, pripremao zmije u kineskim Maglenim planinama, meduze u Japanu, probao crve, skakavce, cvrčke, škorpije, jeo sam kita, probao psa i krokodila tako da nemam više tih egzibicionističkih želja, ako ste me to mislili pitati. Volio bih imati svoju farmu koza, krava i gusaka u Bosni pa pripremati sireve i živjeti od toga. Ali onda ne bih mogao putovati tako da nisam siguran je li to prava želje ili mi je to bijeg od realnosti, maštarija u kojoj se izgubim kada sam u nekim problemima. Kuharska iskustva koja si želim priuštiti su najvjerovatnije ova isprobavanja hrane koja me čekaju narednih desetak dana dok sam na putu i za sada ću se zadovoljiti time.

Kakav je Vaš odnos prema kuhanju, kuhinji i receptima?

– Igra, zabava i učenje. Pravila ne postoje i tu su da bi se kršila. Treba sve probati. Ne može sve svaki put biti najbolje. Greške se dešavaju kao i u svemu. Nedavno sam s kolegama bio na izletu u Istri i naručili smo različite menije na jednom seoskom imanju. Pored mene je sjedio kolega koji je kao i ja naručio meni pripremljen od mesa istarskog goveda – boškarina i kada smo završili predjelo pitam ga ja mogu li uzeti njegovu paštetu od boškarinove jetre jer ju je on ostavio praktično nedirnutu. On mi ju je naravno dao, ali potpuno iznenađen s pitanjem:“Jel ti se sviđa?“ a ja mu iskreno objasnim da je to nešto najgore što sam u dugo vremena probao, da se nadam da nije pokvarena koliko je groznog okusa, ali da me zanima šta su to napravili, kako su ju upropastili, što joj nedostaje ili čega ima previše da je tako nejestiva… Nasmijali smo se naravno tom mom komentaru, ali tako je bilo i super je što sam naučio na njihovoj grešci – ne možeš napraviti dijetalnu jetrenu paštetu, stavi ili maslac ili ulje ili kremasti sir ili mast ili goveđi loj jer pašteta mora biti maziva. Što se kuhanja tiče, svaki novi dan je prilika za učenje i zabavu, barem meni i nadam se da uspjevam barem dio te svoje ljubavi i strasti prenijeti na svoje gledatelje u emisiji „Šta ću ručku?“ koju možete gledati svake nedjelje.

Pratite nas na društvenim mrežama Instagram, Fejsbuk i Tviter.