FILM „POTPALJIVAČICA“: Moderni horor prikaz kroz prizmu starog doba (FOTO/VIDEO)
Foto: Printscreen
Krenula je produkcijska kuća „Blum House Prod“ u tešku misiju oživljavanja kultnog klasika horor/drama žanra, „Potpaljivačica“. Skoro da im je to uspjelo pod dirigentskom palicom Kita Tomasa.
Na prvu pojavu riječi „rimejk“ obično se svakom ljubitelju filma želudac okrene. Neki su bili maestralno urađeni, dok je mnogo veći dio ponovnih pokušaja osvježavanja starih filmova prošao zaista sramotno i loše.
„Blum House“ produkcijska kuća danas važi za jednog od najjačih distributera u svijetu horora, ali isto tako kotiraju se kao kuća koja je nebrojeno puta pokušala „bičevati mrtvog konja“ praveći rimejkove kultnih ostvarenja.
Ovaj put pred nama je „Potpaljivačica“ (eng. „Firestarter“) priča o djevojčici koja ima telepatske moći uz pomoć kojih može kontrolisati i stvarati vatru. Priča je rađena po romanu slavnog horor pisca, Stivena Kinga.
Orginalni uradak je izašao 1984. godine i svijetu predstavio Dru Barimor koja će kasnije postati svjetski priznata glumica. Sam film je bio predivan kontra-teg svim onim krvavim „slešerima“ osamdesetih poput „Petka trinaestog“, „Noći vještica“ i „Straha u Ulici Brijestova“.
Da počnemo sa glumačkom ekipom rimejka, prva greška je glavna muška uloga. Zak Efron, glumac koji je obilježen kao „bejbi fejs“ lik za ljubiće i mimozica komedije ovdje se pojavljuje kao zabrinuti i zaštitnički postavljen otac. Nepotrebno je reći da se nije snašao, jer na kraju dana ne može se dovoljno dobro transformisati kao što to danas radi Žared Leto.
Što se tiče glavne uloge, malena djevojčica Rajan Kiera Armstrong, ona je svoj posao korektno obavila. Emocija je pošteno prenesena, pokazala je da se dobro snalazi pred kamerama i da nema problema da se brzo prebaci od psihopate željnog krvi do djevojčice i kćerke koja voli život i roditelje.
Sidni Lemon je ulogu majke odradila čisto da popuni prazninu i da ne ispadne kako djevojčica nema drugog roditelja. Ako već želite obratiti pažnju na sporedne likove, pratite Majkla Grejajsa („Pravi detektivi“, „Strah hodajućih mrtvaca“…) koji je lik „lovca“ odradio savršeno, dok se bori sa unutrašnjim demonima i svojom savješću.
Dok pratite radnju filma imaćete osjećaj da sve bitno upada „s neba pa u rebra“, jer sve teče polako i odjednom ide BUUUM, frka i haos počinju. Tako da ne očekujte epohalne „na ivici sjedišta“ momente, ali će vas ovakav rasplet poprilično iznenaditi za film koji je rađen po djelu Kinga.
Džon Bizli i Kurtvud Smit su isto u filmu kao veterani čiji likovi trebaju unijeti „mudrost“ u djelo, međutim, prekratko su tu da bi uspjeli obuzdati. Kiara od slatke male djevojčice do psihopate željne osvete dolazi za par sekundi i to je ono što nije razvijeno dobro.
Osvetnički mentalitet je previše ostavljen u mediokritetskim okvirima. Sekvence njenog „paljenja“ niti posjeduju krvoločnost da film svrstamo u „slešere“, niti imaju „psiho“ momenat da vidimo svu morbidnost ljudskog uma. Baš ta ravna crta bode oči, sve ono što bi trebalo biti britko u filmu, postaje razvodnjeno. Opet, to nije krivica glumice nego scenarija koji je prilagođen današnjoj publici koja u većini slučajeva izbjegava odlaske u krajnost.
Sve to bih stavio na teret Tomasa koji je to sve mogao ili podići na žešći nivo, ili to totalno ubaciti u mod „prisjetimo se kulta“. Ovako, mislim da je cijeli uradak ostao bez te ubodne tačke koja je trebala pogoditi gledaoca direktno u emociji, ili da se gade ili da sažaljevaju likove.
Što se tiče kadriranja filma, ne može se reći da se ovdje dogodilo nešto epohalno. Dosta „pogleda“ je rađeno na korjenu originalnog dijela, ali nemaju tu potrebnu prljavštinu koju je posjedovala produkcija osamdesetih godina prošlog vijeka. Možda je baš taj „prečisti kadar“ i pokvario cjelokupnu atmosferu filma, koja zamalo da izvuče film skroz.
Treba istaći da momenti kada vatra i paljenje zauzimaju centralno mjesto filma, kadrovi postaju dosta nečistiji, i to je predivan segment filma koji u mnogome podsjeća na onu gorepomenutu produkciju osamdesetih.
„Blum House“ i tim koji radi sa njima trude se da ispoštuju današnje standarde i zadovolje prosječnog gledaoca u bioskopskoj sali, ali nekada moderno i skupocjeno ne znači da će rezultat biti kvalitetan i da će vjerodostojno prenijeti željenu atmosferu.
Naravno, to je boljka tih rimejk filmova. Svi se trude da ubace nešto novo, te isforsiraju „kvalitetan dodatak“. To ne prolazi, bar u velikoj većini slučajeva, jer su ljudi odgojeni u duhu originala i ne žele često da to mijenjaju. Nostalgija je jaka karta po pitanju rimejkova, na koju često režiseri i produkcijske kuće ne žele da igraju.
Ovogodišnja „Noć vještica“ je pokazala kako se nostalgija može eksploatisati na pravi način i privući kako stare, tako i nove fanove horor franšizi. Nažalost, ne možemo isto reći za „Potpaljivačicu“ jer su željeli odati počast modernom dobu kroz prizmu starog filma.
Međutim, ne može se sve kritikovati, treba pohvaliti jedan izuzetan dio filma, a to je muzika. Kodi Karpenter, sin legendarnog Džona Karpentera, zajedno je sa svojim ocem uspio održati jedan dio osamdesetih živim u ovom izdanju. U trenucima napetosti muzika doživljava svoju kulminaciju kroz epski zvuk koji je fantastično okićen horor atmosferom koja odiše napetošću, misterijom i tjeskobom.
Da je Kodi učio od najboljeg, svog oca, jasno se vidi u dijelovima filma koji nisu toliko značajni za cjelokupnu radnju. Najfiniji sint vejv zvuk koji je rođen i prelijepo njegovan u osamdesetim, dobija na svojoj težini i postaje „kradljivac šou programa“ na platnu.
Ako želite da provedete sat i po bez brige i bez velikih očekivanja, uživaćete u ovom filmu. „Potpaljivačica“ će vas provesti kroz nekada sjajni horor, sada u novom ruhu, koji je ofarban dramom i pokušajima trilera.
Pratite nas na društvenim mrežama Instagram, Fejsbuk i Tviter.
BONUS VIDEO:
Možda vas zanima
Poznati
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
