Sveta Makrina bila je najstarija sestra Vasilija Velikog i Grigorija Niskog. Kao djevica rano bi obručena nekome mladiću blagorodnom. No kada njen obručnik umre, Makrina se zavjetova nikada ne stupati u brak.
-Nije pravo da djevojka, obručena jednom vjereniku, ide za drugoga; po zakonu prirodnom treba da bude jedno supruženstvo kao što je jedno rođenje i jedna smrt – govorila je.
Još pravdaše ona to vjerom u vaskrsenje smatrajući obručenika svoga ne mrtvim no živim u Boga.
-Grijeh je i sramota, veli, da supruga ne sačuva vjernosti, kada joj suprug ode u neku daleku stranu.
Potom zajedno sa svojom majkom Emilijom primi monaštvo u nekom djevičkom manastiru, gde se podvizavahu sa drugim inokinjama. Življahu od truda ruku svojih posvećujući veći dio vremena bogomisliju, molitvi i neprestanom uzdizanju uma svoga k Bogu. Vremenom skonča joj majka, a za tim i brat Vasilije. Devetog mjeseca po smrti Vasilijevoj dođe Grigorije da obiđe svoju sestru, no nađe je na samrtnoj postelji.
Pred samu smrt sv. Makrina uzdiže molitvu ka Gospodu: „Ti Gospode upokojavaš telesa naša snom smrti na neko vrijeme, pa ćeš ih opet probuditi posljednjom trubom. Prosti mene i daj mi da kad se duša svuče od tjelesne odeće, predstane Tebi neporočna i bez grijeha i da bude kao tamjan pred Tobom“. Po tom napravi rukom krsni znak na čelu, na očima, na licu, na srcu i – izdahnu. Upokoji se u Gospodu 379. god.
Najlepši ukras jedne žene jeste stidljivost, kao što je bestidstvo žene najneprirodniji i najodvratniji prizor u svijetu.
Divan primjer ženske stidljivosti pokazala je u svom životu sveta Makrina. U mladosti otvori joj se neka ljuta rana na grudima.
Iako je majka savjetovaše, da pokaže ranu ljekaru i potraži lijeka, Makrina nikako na to ne pristajaše. Ona sebe biješe potpuno posvetila Bogu, i ne mogaše dopustiti ni pomisao, da tijelo svoje obnažava pred ljudima, pa čak ne ni pred majkom svojom. Jedne noći Makrina se umilno Bogu moljaše. Iz njenih očiju lijahu se suze u prašinu pred njom. S nepokolebljivim pouzdanjem u Gospoda svoga ona zamijesi prstima prašinu sa suzama i time namaza ranu svoju. Sutradan osvanu zdrava.
A kada majka s velikom tugom uđe da vidi svoju kćer, ova joj ne htje reći, da ju je Gospod iscijelio (iz smjernosti skrivajući čudo koje ona sama učini kroz molitvu) nego zamoli majku govoreći: „biću iscijeljena, majko moja, ako ti zavučeš desnicu tvoju u nedra moja, i krsno znamenje napraviš na bolnom mjestu“. Zavuče majka ruku svoju i prekrsti ono mjesto, ali ne napipa više ranu nego samo ožiljak od zarasle rane. Tako sv. Makrina skrivaše tijelo svoje iz stidljivosti, i čudotvorstvo svoje iz smjernosti.
Obratite joj se riječima: Sveta Majko Makrino, moli Boga za nas!
BONUS VIDEO:
