Iako su godine odavno iza nje ostavile mnogo životnog iskustva, ali i donijele potrebu za češćim odmorom, Jela i dalje sadi povrće, uzgaja cvijeće i jagode, a plodove svog rada dijeli i sa komšijama.

U njenom plasteniku ima luka, salate, paradajza, jagoda i cvijeća. Ne sije mnogo, ali dovoljno da ima svježeg povrća za sebe i svoje najbliže.

„Zasijala sam luk, salatu, paradajz, malo cvijeća. Malo jagoda. I to je to“, kaže Jela.

Njen recept za rad u poznim godinama prilično je jednostavan: malo posla, pa odmor. Ne forsira se i ne pokušava da uradi više nego što može, već osluškuje svoje tijelo i pravi pauzu čim osjeti umor.

„Jedno deset minuta radim, pa idem da ležim 15 minuta, pa opet tako“, priča kroz smijeh.

Svjesna je da godine i vrućina čine svoje, pa ne insistira na tome da sve završi odjednom.

„Neću ja da se napatim. Ja dok vidim da mi je teško, ja napuštam i odoh. Ali ne može se, bude vruće“, kaže Jela.

Ipak, od plastenika ne odustaje. Kada obere ono što je prvo posijala, na njegovo mjesto odmah dolazi novi luk, pa se tako povrće smjenjuje, a zalihe traju tokom hladnijih mjeseci.

„I komšijama i mi jedemo. Jedno čupam, ovo koje je prvo posađeno, odmah sadim drugi luk. Po čitavu zimu imamo luka i salate“, ističe ona.

Dok radi, ponekad sa sobom ponese i stolicu kako bi mogla da predahne. Međutim, primijetila je da joj to produži boravak u plasteniku, pa razmišlja da odustane i od te navike.

„Neću ja više na stolicu, ostanem duže kad donesem stolicu. A kad nema stolice, ja deset minuta radim, pa odležim, pa se opet vratim“, objašnjava Jela za RTVG.

Njena svakodnevica pokazuje da aktivnost ne mora značiti žurbu ni odricanje od odmora. Jela radi onoliko koliko može, ostatak vremena posvećuje predahu, a plastenik joj i dalje pruža razlog da započne novi dan uz poznate poslove i plodove koje će podijeliti sa drugima.

1