Džo je rođena u Londonu 1900. godine u izuzetno bogatoj porodici čiji su poslovi bili povezani sa naftnom imperijom Standard Oil. Iako nikada nije morala da brine o novcu, njeno djetinjstvo nije bilo srećno! Roditelji se praktično nisu bavili njome, zbog čega je od malih nogu naučila da se oslanja isključivo na sebe. Već tada se oblikovao njen neukrotivi karakter – mrzila je pravila, voljela rizik i pokazivala mnogo veće interesovanje za automobile i tehniku nego za salonska druženja visoke klase.

Umjesto balskih haljina – na ratište

Kada je počeo Prvi svjetski rat, Džo je imala samo šesnaest godina. Dok su djevojke iz njenog staleža ostajale kod kuće, ona se dobrovoljno prijavila da radi kao vozač sanitetskog vozila. Prevozila je ranjenike, radila kao mehaničar i provodila sate za volanom, čime je definitivno potvrdila svoju strast prema brzini i tehnici. Nakon rata, u Londonu je otvorila revolucionarnu kompaniju za iznajmljivanje automobila u kojoj su vozači bile isključivo žene, što je za rane dvadesete godine prošlog vijeka bio šokantan i pionirski poduhvat.

„Najbrža žena na vodi“

Nakon što je naslijedila ogromno bogatstvo poslije smrti rođaka, Džo novac nije trošila na palate i skupocjeni nakit. Sve je uložila u brze motorne čamce. Naručivala je najsavremenija plovila, učestvovala na međunarodnim trkama i redovno obarala brzinske rekorde. Novine su je ubrzo proglasile „najbržom ženom na vodi“. Iako nikada nije uspjela da osvoji glavnu svjetsku nagradu u trkama motornih čamaca, zauvijek je ostala upamćena kao jedna od najpoznatijih sportistkinja svog doba.

Kraljica sopstvenog ostrva

Džo je 1934. godine kupila malo ostrvo Vejl Kej na Bahamima za oko 40.000 dolara. Ostrvo površine oko deset kvadratnih kilometara ubrzo je transformisala u pravu malu državu. Izgradila je puteve, električnu centralu, školu, crkvu, radio-stanicu, radionice, pa čak i mali muzej.

Stotine lokalnih stanovnika dobilo je posao, a Džo je ostrvom upravljala lično. Obilazila je posjede na motoru ili u brzom čamcu, a goste je uvijek dočekivala sama.

Lutka kao životni saputnik i bizarna posljednja želja

Ipak, ono što je najviše šokiralo njene savremenike bila je njena veza sa jednom kožnom lutkom njemačke proizvodnje, koju je dobila na poklon. Nazvala ju je Lord Tod Vedli, naručila joj minijaturni garderober i praktično se nije odvajala od nje narednih 70 godina. Lutka je sa njom putovala i imala čak i sopstvenu pločicu na ulazu u kuću. Jedino mjesto gdje je Džo nije vodila bile su trke čamaca, jer se plašila da bi se lutka mogla „udaviti u slučaju nesreće“.

Džo je sredinom sedamdesetih godina prodala ostrvo i preselila se na Floridu, gdje je preminula 1993. godine u 93. godini. Svoju ekscentričnost zadržala je do samog kraja – njena posljednja želja bila je da je kremiraju zajedno sa njenom voljenom lutkom Lordom Todom Vedlijem.

Biografi i danas raspravljaju o tome ko je zapravo bila ova nevjerovatna žena, ali jedno je sigurno – živjela je isključivo po sopstvenim pravilima.

(Žena)