Radijacija je ubica bez mirisa i boje, sa sposobnošću da prostruji kroz tijelo i razori ga na ćelijskom nivou, nepovratno oštećujući DNK. Kada je u aprilu 1986. godine eksplodirao reaktor broj četiri u nuklearnoj elektrani Černobilj, krhotine su emitovale zračenje od 10.000 rendgena na sat, što je smrtonosna doza za svakoga ko bi se nalazio u blizini samo nekoliko minuta.
Vatrogasci su 26. aprila podnijeli najveću žrtvu, upijajući nezapamćene količine otrova dok su se borili sa ogromnim plamenom najrazornije nuklearne nesreće u istoriji. Dok se gigantski radioaktivni oblak širio svijetom, inficirajući 40 odsto Evrope i dosežući čak do sjeverne Afrike i Sjeverne Amerike, jedna žena našla se u samom oku oluje.
Arhitektkinja koja je sahranila sopstveno djelo
Marija Procenko, odjevena samo u bluzu, suknju i sandale, bila je lično odgovorna za organizaciju masovne evakuacije 45.000 civila iz Pripjata, prazneći razoreni sovjetski grad od svakog znaka života. Prethodno je bila glavna arhitektkinja grada, s ljubavlju projektujući naselja za mlade porodice, ali je u djeliću sekunde postala neka vrsta vjesnika smrti, brišući civilizaciju koju je pomogla da se stvori.
"Prvi put u životu, nisam gradila grad, već sam ga zauvijek sahranjivala", rekla je Procenkova, prisjećajući se razmjera uništenja za novi dokumentarac "Nacionalne geografije" koji je dostupan za strimovanje na platformi Dizni+. "Ovo nije samo nesreća koju je izazvao čovjek, to je katastrofa koja je slomila živote hiljada ljudi."
Evakuacija koja je došla prekasno
Do 11 sati ujutru, dan nakon eksplozije, najavljena je masovna evakuacija zakazana za 14 časova, ali je do tada već bilo kasno. Neki od stanovnika koji su živjeli najbliže elektrani već su primili unutrašnje doze radijacije u štitnoj žlijezdi otprilike 37.000 puta više od doze rendgenskog snimka grudnog koša, nakon udisanja radioaktivnog materijala i konzumiranja kontaminirane hrane.
Naglo širenje raka štitne žlijezde
Neposredno nakon nesreće, rak štitne žlijezde bio je naročito rasprostranjen u Bjelorusiji, Ukrajini i Rusiji, sa 5.000 dijagnostikovanih slučajeva među onima koji su u trenutku izloženosti bili djeca i adolescenti. Danas je Pripjat jeziv grad duhova, sa ogromnim vrtićima, napuštenim kućama i sportskim halama koje propadaju, proglašen previše radioaktivno opasnim za ljudski život najmanje narednih 24.000 godina.
Procenkova nije nosila nikakvu zaštitnu opremu dok je predvodila ogromnu operaciju evakuacije, stojeći na mostu sa pogledom na grad dok je 1.500 autobusa preuzimalo porodice, kvart po kvart. Cijele noći je ostala budna, izrađujući detaljne mape koje su joj omogućile da ovaj ogroman zadatak izvrši sa taktičkom preciznošću, ne ostavljajući nikoga iza sebe u industrijskoj pustoši.
"U 14 časova stigao je prvi autobus… Stajala sam tamo u bluzi i suknji, sa sandalama na bosim nogama. Nisam imala nikakvu zaštitu", rekla je u dokumentarcu.
Samo debeli slojevi olova ili masivni betonski blokovi mogli bi da je zaštite od kontaminacije. "Sav taj radioaktivni prah se dizao i padao po mojim bosim stopalima i nogama. Zato su me toliko svrbjele. Možete li da zamislite koliko je radioaktivne prašine letjelo sa tog mjesta u tom trenutku?"
Nerazumijevanje razmjera tragedije
U tom trenutku niko još nije mogao da shvati razmjere tragedije. Dječaci i djevojčice igrali su se zajedno na ulici dok su čekali konvoje koji će im spasiti život, ne shvatajući da evakuacija nije privremena i da se možda više nikada neće vidjeti. Mnogi nisu stigli ni da se oproste prije nego što su zauvijek nestali iz života jedni drugih, pretvarajući se iz komšija u izbjeglice jednim jedinim putovanjem.
"Evakuisali smo skoro 45.000 ljudi. Bez panike i buke, evakuisali smo cijeli grad", rekla je Procenkova.
I dalje je proganja sjećanje na jednu ženu koja ju je nepomično posmatrala kroz prozor autobusa dok je bila otrgnuta od svoje zajednice. "Nije me samo gledala, okretala je glavu prateći me pogledom. Bilo je nešto u njenom licu, kao da je iznutra vrištala: Šta je ovo?! Gdje idem?!"
Dok je pomagala stanovnicima da pobjegnu, Procenkova nije imala predstavu da se izlaže smrtonosnom nivou radijacije. "U tom trenutku ne samo da se nisam plašila, već o tome uopšte nisam ni razmišljala", rekla je.
Tek nakon katastrofe sjetila se kako je satima bila izložena toksičnim padavinama u blizini Crvene šume, udišući bezbroj čestica kontaminirane prašine dok su konvoji prolazili. "Radijacija ne pravi buku kao eksplozije bombi. Ne peče kao vatra. Nema miris. Ne osjećate je odmah, ubija tiho, polako. I uopšte nemate svijest da ste u opasnosti."
Nakon evakuacije razvila je uporan kašalj, glavobolje, suvoću u ustima i intenzivan svrab u nogama, ali i dalje nije shvatala da je vjerovatno primila značajnu dozu radijacije. Danas, u 80. godini, i dalje živi sa dugoročnim posljedicama katastrofe. "Više nemam 40 godina… moje zdravlje više nije kao nekada… sve kao posljedica izloženosti radijaciji", rekla je Procenkova.
Zataškavanje i spor odgovor vlasti
Iako je određeni nivo izloženosti bio neizbježan za sve u blizini nesreće, sovjetske vlasti su dodatno pogoršale situaciju umanjujući tragediju u prvim danima, čime su usporile evakuaciju. Uprkos eksploziji u ranim jutarnjim satima 26. aprila, život u gradu je u početku tekao normalno. Djeca su se igrala napolju, roditelji obavljali svakodnevne obaveze, nesvjesni da se nalaze u centru nuklearne katastrofe.
"Noć je bila vedra, topla i tiha. Stanovnici su mirno spavali i još ništa nisu znali o nesreći", rekla je Procenkova. "Informacije o radijaciji bile su strogo čuvana tajna."
Kada je dobila zadatak da vodi evakuaciju, ni ona nije u potpunosti razumjela razmjere katastrofe, ali je znala da mora da obavi posao. "Do 18 časova… praktično smo evakuisali cijelo stanovništvo grada."
Za svega nekoliko sati, sve je bilo završeno, i Pripjat više nikada nije bio isti. "Grad je postao prazan… nijedno svjetlo nije gorjelo… djelovalo je pomalo jezivo."
Posljedice koje traju decenijama
Katastrofa u Černobilju nije bila događaj ograničen na jedan dan, već je zauvijek promijenila živote stotina hiljada ljudi širom svijeta. Istrage su kasnije zaključile da su za eksploziju odgovorni loši sigurnosni protokoli u dizajnu elektrane i nedovoljno obučeno osoblje, što je dovelo do toga da eksplozija odbaci čelični poklopac reaktora težak 1.000 tona ili težine tri putnička aviona boing 747.
U nedjeljama i mjesecima nakon nesreće, hiljade vatrogasaca, inženjera, vojnika, policajaca, rudara, čistača i medicinskog osoblja, poznatih kao likvidatori, poslati su na mjesto katastrofe kako bi obuzdali požar i topljenje jezgra.
U Bjelorusiji je do 2008. godine registrovano 40.049 oboljelih od raka, kao i još 2.833 u Rusiji. U Ukrajini je zdravstveno stanje radnika drastično opalo: 1988. godine 68 odsto se smatralo zdravim, dok je 26 godina kasnije samo 5,5 odsto ostalo u dobrom fizičkom stanju.
Pored fizičkih posljedica, Procenkova se i danas suočava sa svakodnevnim posljedicama autoritarizma. Godine 2022. bila je primorana da pobjegne iz Ukrajine u invalidskim kolicima, zajedno sa kćerkom i njihovim mačetom, nakon potpune ruske invazije.
Komentari (0)