Poznato je da i posljednju paru daješ za dobru tašnu i cipele, da ne žališ kad je moda u pitanju. Da li te nervira kad u medijima pročitaš koliko je šta na tebi koštalo od nakita, aksesoara?
– Kada sam bila dijete, uvijek sam kupovala ono što sam u tom trenutku sebi mogla da priuštim. Volim što danas mogu sve sama sebi da kupim i da sebi priuštim i neke stvari koje su možda i skuplje. I to niko ne može da mi prebaci. Imam stvari i od 100 dinara. Evo, priznaću ti sad nešto, ali najiskrenije. To znaju moji prijatelji: moje omiljene radnje su kineske. To moram da kažem.
Ma da li je to moguće?
– Da. Pored svega što kupim i skuplje i jeftinije od stvari, ostala mi je posebna emocija kada su Kinezi u pitanju (smijeh).
Zašto baš Kinezi?
– Kada sam bila mala i pošto su mi roditelji bili razvedeni, uvijek sam išla kod bake i deke, ali i kod tate, i uvijek smo se nalazili na granici. I kada su deka i baka dolazili po mene, uvijek smo u „jugu“ pričali šta ćemo da kupimo kod Kineza. Meni je to nekako ostalo od djetinjstva i sad kad uđem u kinesku radnju, ne znam gdje prije da gledam.
Ti stvarno ideš i kupuješ u Bloku 70?
– Odem i tri sata ne mogu da izađem iz radnje. To je neki osjećaj… Bolje mi je kod Kineza nego u „Dioru“! Brže izađem (smijeh).
BONUS VIDEO:
