Narodi na Balkanu posjeduje bogatu, svestranu i blistavu tradiciju, koja u svom dobrom dijelu ima bazu u vjerovanju i sujevjerju.

Doduše, tradicionalnu kulturu Srba ne možemo potpuno posmatrati kao autonomnu cjelinu jer neke tekovine dijelimo sa drugim narodima, a opet, po nečemu smo posebni (slavljenje krsne slave, postojanje sv. Save u religiji... itd.)

Naša kultura obiluje običajima, vjerovanjima (koji se ponekad usko prepliću sa sjujeverjem), mnogobrojnim ritualima koji su složene simboličke i praktične aktivnosti religije.

Običaji dolaze iz tradicije, kao i vjerovanja i sujevjreja. Svaki pojedinac rođen je u njima, prihvata ih poput jezika, ili vazduha koji udiše. Običaje i vjerovanja usvajamo nesvjesno.

Oni određuju karakter čovjeka prije nego što jedinka postane svjesna da je prihvatila običaje sredine prema kojima se konsekventno ponaša.

U narodu se kaže: "Duša je u noktima ili u kosi".

Naš narod po običaju kaže da se nokti i kosa, posebno djece moraju brižljivo čuvati jer se u njima nalazi moguće stanište duše.

Poznat je i primer iz poezije da ukoliko vila izgubi samo jednu vlas svoje kose, mora umreti. Pregršt je takvih primera.

Tako i Crnogorka, kada joj umre brat, siječe kosu i ostavlja je na grob svome bližnjem. Kosa je zamjena ljudske žrtve.

U narodnoj književnosti rođaka koja žali za poginulim čini sljedeće:

"Žute kose trgaše, b'jelo lišće grdijaše.
Zlatan prsten smaknula sa desnice ruke svoje."