Jerina Branković, supruga srpskog despota Đurađ Branković, u narodnom predanju ostala je upamćena pod nadimkom „Prokleta“. Istorija je bilježi kao Irene Kantakouzene, vizantijsku plemkinju koja je u 15. vijeku došla na srpski dvor. Međutim, u usmenoj tradiciji njen lik dobija mračnije obrise – narod je krivio Jerinu za teške namete i prisilni rad tokom gradnje utvrđenja širom srpskih zemalja.

Jedna od tvrđava koja se vezuje za njeno ime jeste upravo Stari grad u Zvorniku, poznat i kao Đurđev grad. Iako istorijski izvori ne potvrđuju da je Jerina lično upravljala njegovom izgradnjom, legenda kaže da je narod pod teškim teretom rada i poreza prokleo vladarku, te je otuda i nastao nadimak koji je nadživio vijekove.

Tvrđava u Zvorniku imala je izuzetno strateški položaj. Sa njenih zidina kontrolisao se važan put uz Drinu, što je bilo od presudnog značaja u borbama između srednjovjekovne Srbije i Osmanskog carstva. Tokom istorije, grad je više puta razaran i obnavljan, ali je ostao simbol otpora i opstanka.

Danas, ruševine Starog grada predstavljaju jednu od najznačajnijih kulturno-istorijskih znamenitosti istočne Bosne. Turisti i mještani rado obilaze tvrđavu, a priče o Prokletoj Jerini i dalje žive u narodnim kazivanjima, dajući kamenim zidinama dodatnu dozu mistike.

Istoričari upozoravaju da je lik Jerine u narodnoj tradiciji vjerovatno nepravedno ocrnjen, jer su teška vremena i političke prilike 15. vijeka zahtijevale velike napore i žrtve. Ipak, legenda je često snažnija od činjenica.

Tako Zvornik i danas čuva svoje tajne – između istorije i predanja, između kamena i riječi. A priča o Prokletoj Jerini ostaje dio identiteta ovog kraja, podsjećajući da se prošlost ne pamti samo kroz dokumente, već i kroz priče koje narod nikada ne zaboravlja.