Nataša Kampuš sada ima 35 godina, a kada je imala samo 10, 1998. oteo ju je Volfgang Priklopil od koga je uspjela da pobjegne tek nakon 8 godina, 23. avgusta 2006., a njena životna priča bila je teška od samog početka.



Rano djetinjstvo Nataša je provela s majkom Brigitom Sirni i ocem Ludvigom Kočom koji su u početku živjeli u vanbračnoj zajednici, a kasnije su se razišli. S dvije starije sestre i 5 rođaka živjela je u Beču.

Nataša je 2. marta 1998. godine pošla u školu ali tamo nikad nije stigla. 12-godišnja djevojčica koja je bila svjedok, rekla je kasnije policiji da je vidjela kako neko Natašu gura u bijeli kombi. Rekla je i da je vidjela da neko upravlja vozilom.

"Vidjela sam ih. Drugi čovjek je još uvijek bio za volanom. Vidjeli su i mene. Znali su da sam svjedok. Sve ove godine je nije bilo, a ja sam se plašila da će se vratiti po mene", rekla je Akčan za MailOnlie godinama kasnije.

U početku se vjerovalo da je Nataša pobegla od kuće. Dan ranije se posvađala sa majkom. Tada su počeli da se provjeravaju bijeli kombiji. Pregledano je hiljadu takvih vozila, uključujući i otmičarski. Volfgang Priklopil je rekao da ga koristi za građevinske radove. Pošto je unutra bio krš, policajci iz bečkog okruga Donauštat su ga pustili.

Priklopil je otetu djevojku prvo odveo u šumu, gdje joj je rekao da „drugi čovjek neće doći“. Ove riječi se često pozivaju kao dokaz da je izvršilac imao saučesnike. Kako prenosi The Sun , Nataša je takođe napisala u svojoj biografiji da je „više muškaraca dolazilo i da je Priklopil prijetio da će je dati drugima“ .

Kidnaper je zatim odveo djevojku u svoju kuću u Strashof an der Nordban u Donjoj Austriji. Tamo ju je bacio u podzemnu tamnicu izgrađenu u garaži. Nataša kaže da je tamo provela osam godina svog života i da ju je samo povremeno puštao napolje.

Međutim, ne vjeruju svi Natašinim riječima. Otac Austrijanca Ludviga Koča pripada ovoj grupi. U knjizi koju je 2013. napisala zajedno sa Alanom Holom, može se pročitati da je on osporio Natašine riječi.

"Podrum je izgledao kao da u ovoj prostoriji odavno niko nije živio. Djevojka iz podruma je mit. Čekala je da pobjegne do svoje 18. godine jer nije htjela da ide kući, niti da se vrati porodici", navodi se u knjizi.

Međutim, Nataša tvrdi da prvih šest mjeseci nije smjela da izlazi iz sobice. Kasnije joj je dopuštao da boravi u ostatku kuće, a od juna 2005. godine dopustio joj je da šeta po vrtu kuće.

Priklopil je rekao Nataši da su vrata i prozori kuće osigurani eksplozivom te bi pri svakom slučaju njenog mogućeg bega sve eksplodiralo. Takođe, rekao joj je da nosi pištolj i da će je ubiti ako pokuša da pobjegne. Kampušova je kasnije rekla da joj je davao knjige i da se sama obrazovala.

Gledala je i televiziju i slušala radio. Navodno je imala više prilika za beg, a navodno joj je i sam Priklopil sugerisao kako to može učiniti. Kampušova će kasnije sve te tvrdnje negirati.

Tokom svog zatočeništva, Nataša je gladovala. Oduzimanje hrane bio je jedan od načina na koji je bila zlostavljana. Kada je pobjegla, imala je oko 44 kg manje nego na dan otmice. Austrijanka je takođe tvrdila da joj je Priklopil takođe obrijao glavu i tjerao je da hoda okolo gola, a zatim je otvarao vrata, rekavši joj da pokuša da pobjegne.

Drugom prilikom joj je navodno prijetio smrću. Stručnjaci psihijatrije su u brojnim izjavama za medije takođe primijetili da je Nataša tokom boravka u zatvoru razvila stokholmski sindrom i da je posle izvesnog vremena počela da voli i da saosjeća sa svojim otmičarem.

U njenoj knjizi je ona opisala da je Priklopil bio psihički nestabilan. Nataša ga je prikazala kao čovjeka sa dva lica. Mogao je da bude nježan i dobar, a onda se pretvorio u zvijer. Naredio je da ga zove „gospodarem“ i da klekne pred njim. Kada nije slušala, udarao ju je po cijelom tijelu.

U drugim prilikama, obasipao je Natašu poklonima - kupovao je igračke, knjige i igrao se s njom. Kada se uvjerio da je otetu djevojku porobio ne samo fizički, već i psihički, počeo je da joj daje više „slobode“. Pustio ju je da radi u bašti, vodio je na kratke izlete i u prodavnicu. Takođe ju je upoznao sa svojim partnerom iz građevinske kompanije Ernstom Holzapfelom.

23. avgusta 2006. čistila je i usisavala automobil svog otmičara. Njemu je zazvonio mobilni pa se udaljio da bi mogao u miru razgovarati. Kampušova je ostavila upaljen usisavač i pobjegla. Prolaznici nisu reagovali na nju, a onda je pokucala jednoj ženi na prozor koja je pozvala policiju.

Priklopil se nakon što je Nataša pobjegla bacio pod voz u blizini stanice Nordbahnhof u Beču. Ipak, kasnije će mediji izraziti sumnju u to. Naime, Johan Rzeszut, predsjednik suda i bivši član komisije koja je istraživala slučaj, je rekao kako smatra da je oproštajno pismo Priklopila vrlo sumnjivo. Osim toga navodno je bio sumnjiv i položaj Priklopilovog tijela pa se nagađalao da je možda ubijen.

Nataša Kampuš je rekla da ju je Priklopil prvi put silovao kada je imala 14 godina. Vezao ju je kablom.

"Ležala sam ukočena od straha u nasilnikovom krevetu. Zatvorio je vrata za sobom i stavio ključ na ormar, koji je bio toliko visok da je morao da se popne na prste da bi ga dohvatio. Zatim je legao pored mene. Vezao je moje zglobove za njegove, kablom", napisala je u svojoj autobiografiji.

Nataša Kampuš i dalje radi na povratku u normalan život. U intervjuu za „Bild” 2019. godine rekla je da pokušava da obnovi vezu sa majkom, koju je donedavno sretala jednom godišnje, i njenim dvema starijim sestrama. Ona je priznala da je htjela da proda kuću svog nasilnika, koju je kupila, kako ne bi postala "tematski park", ali se komšije i gradonačelnik nisu složili da grupa izbjeglica postanu novi vlasnici.

Iako su mediji pisali da je Nataša živjela u toj kući, to nije tačno. Međutim, Austrijanka je priznala da redovno posećuje ovo mjesto.

Takođe je priznala da nije ni u kakvoj vezi, već da sanja o majčinstvu.

"Ali moram biti realna. Sada to ne bi imalo smisla", rekla je. Napomenula je i da se sa 30 godina osjeća kao tinejdžerka i da nadoknađuje izgubljeno vrijeme.

BONUS VIDEO: