Ova katastrofa, poznata kao „Čudo u Andima“, postala je jedna od najpoznatijih priča o preživljavanju u ekstremnim uslovima. Preživjeli su se suočili s ledenom hladnoćom, glađu i surovim planinskim predjelima, a kako bi ostali živi, bili su primorani da se hrane tijelima poginulih saputnika. Od 45 ljudi u avionu, njih 16 preživjelo je 72 dana u planinama i na kraju bilo spaseno. Njihova priča svjedoči o ljudskoj izdržljivosti, solidarnosti i snazi volje.

Let 571 i avionska nesreća

Let 571 bio je čarter let Urugvajskog ratnog vazduhoplovstva koji je prevozio članove ragbi kluba Old Christians, njihove porodice i prijatelje iz Montevidea u Santijago, glavni grad Čilea, gdje je ekipa trebalo da odigra prijateljsku utakmicu.

Avion Fairchild FH-227D poletio je 12. oktobra 1972. godine, ali je zbog loših vremenskih uslova putovanje prekinuto u Mendozi, u Argentini. Sljedećeg dana, 13. oktobra, avion je nastavio let preko Anda.

Zbog navigacione greške i slabe vidljivosti, kopilot je prerano započeo spuštanje, pogrešno vjerujući da je avion prešao planinski prevoj i da se približava Čileu. Avion je udario u planinski greben, izgubio krila i zadnji dio trupa, a ostatak letjelice klizao je niz ledenjak prije nego što se zaustavio na nadmorskoj visini od oko 3.600 metara.

U nesreći je odmah poginulo 12 ljudi, dok je još nekoliko putnika podleglo povredama tokom narednih sati i dana. Ukupno 33 osobe preživjele su sam pad aviona, ali su se ubrzo suočile s novom borbom za život. Olupina se nalazila na udaljenom dijelu Anda, u Argentini, blizu granice s Čileom, okružena snijegom, ledom i visokim planinskim vrhovima.

Borba za preživljavanje

Nakon nesreće, preživjeli su se suočili s ekstremnim uslovima. Noćne temperature padale su duboko ispod nule, hrane je bilo veoma malo, a povrede, iscrpljenost i nedostatak odgovarajuće opreme dodatno su otežavali opstanak. Preživjeli su se sklonili u ostatke trupa aviona, koristeći ih kao zaštitu od vjetra i snijega.

U početku su pažljivo raspoređivali oskudne zalihe hrane, među kojima su bili čokolada, konzervirana hrana i vino. Međutim, zalihe su ubrzo nestale. Suočeni s glađu i bez ikakve mogućnosti da dođu do hrane, donijeli su izuzetno tešku odluku da se hrane tijelima poginulih saputnika, koja su ostala očuvana na snijegu i ledu.

Odluka je za mnoge predstavljala duboku moralnu i emocionalnu borbu, naročito zato što su poginuli bili njihovi prijatelji, članovi porodice i saigrači. Pojedini preživjeli, koji su bili katolici, pronašli su duhovno opravdanje u poređenju sa evharistijom, odnosno pričesti. U ekstremnim okolnostima, ovaj čin posmatrali su kao jedini način da sačuvaju život.

Lavina i novi gubici

Dana 29. oktobra, 16 dana nakon nesreće, lavina je zatrpala olupinu aviona i usmrtila osam ljudi. Preživjeli su ostali zarobljeni unutar trupa, a snijeg im je otežavao kretanje i dodatno ograničavao pristup vazduhu.

Lavina je dodatno pogoršala ionako teške uslove. Preživjeli su morali da se organizuju, raspodijele zadatke i zajedničkim naporima oslobode prostor za disanje i kretanje. Brinuli su o povrijeđenima, uklanjali snijeg i pokušavali da održe nadu da će biti pronađeni.

Preko malog radio-prijemnika saznali su da je potraga za njima obustavljena jer su vlasti zaključile da su šanse za preživljavanje veoma male. Ta vijest primorala ih je da prihvate da pomoć možda neće stići i da moraju sami da pronađu izlaz iz planina.

Shvatili su da je jedina mogućnost da neko krene preko Anda u potrazi za ljudima i naseljenim područjima. Pripremali su se za putovanje, praveći improvizovanu opremu, uključujući vreću za spavanje od izolacionog materijala iz aviona, koja je trebalo da ih zaštiti od ekstremne hladnoće.

Spasavanje: pohod Nanda Parada i Roberta Kanese

Nakon što su izgubili nadu da će ih neko pronaći, Nando Parado, Roberto Kanesa i Antonio Vizintin odlučili su da krenu preko planina u potrazi za pomoći. Dana 12. decembra započeli su opasan pohod kroz snijegom prekrivene vrhove i nepristupačne predjele Anda.

Nakon nekoliko dana, Vizintin se vratio do olupine kako bi Parado i Kanesa imali više hrane za nastavak puta. Njih dvojica nastavila su ekspediciju, penjući se preko planinskih vrhova i spuštajući se u doline, bez odgovarajuće planinarske opreme i uz veoma malo hrane.

Dana 20. decembra naišli su na čileanskog stočara Serhija Katalana, koji je shvatio da su u nevolji i pomogao im da stupe u kontakt s vlastima. Njihov susret označio je prekretnicu u jednoj od najnevjerovatnijih priča o preživljavanju.

Spasavanje je počelo 22. decembra, kada su helikopteri stigli do olupine. Zbog teškog terena i ograničenih mogućnosti helikoptera, evakuacija je obavljena u više etapa. Posljednji preživjeli spaseni su 23. decembra 1972. godine, nakon ukupno 72 dana provedenih u planinama. Od 45 ljudi koji su bili u avionu, 16 ih je preživjelo.

Priča koja je obišla svijet

Nesreća u Andima potresla je svijet ne samo zbog broja žrtava već i zbog ekstremnih mjera na koje su preživjeli morali da se oslone kako bi ostali živi. Njihova odluka da se hrane tijelima poginulih izazvala je brojne reakcije, ali su mnogi razumjeli da su djelovali u okolnostima u kojima je opstanak zavisio od gotovo nemogućih izbora.

Događaj je postao poznat širom svijeta kroz knjige, dokumentarne emisije i igrane filmove. Među najpoznatijim djelima je knjiga „Živi: Priča o preživjelima u Andima“ iz 1974. godine, koju je napisao Pirs Pol Rid. Prema knjizi je 1993. snimljen istoimeni film, dok je film „Društvo snijega“ iz 2023. godine ponovo skrenuo pažnju svjetske javnosti na ovu tragediju.

Nando Parado i Roberto Kanesa kasnije su govorili o svom iskustvu i prenosili poruke o istrajnosti, timskom radu i ljudskoj sposobnosti da se suoči s gotovo nezamislivim izazovima.

Priča o „Čudu u Andima“ i danas podsjeća na to koliko daleko ljudi mogu otići da bi preživjeli i koliko solidarnost i odlučnost mogu značiti u najtežim trenucima.