Počeo je sjećanje na Duška Vujoševića, legendarni Aleksandar Đorđević u razgovoru za Sport klub.

Onaj koji je kod trenerske gromade osjetio miris baruta i grmljavinu pod obručima. Ređaju se slike iz pionirskih dana…

„Njegova velika karakteristika, stalno se vezivao za mlade, momke kojima je pomogao da izrastu u prave ljude i igrače. Da se vratim u djetinjstvo. Na putu do te sale, odjednom su počeli da nas maltretiraju neki klinci iz kraja, praktično svakodnevno. Jednom smo zakasnili na trening, došli uplakani, a Dule nas je pitao šta se dešava. A mi kažemo da nas svako veče čekaju, traže nam lovu, tuku nas, njih desetak starijih na nas trojicu. On kaže, dobro. I pozove neke svoje drugare, pa su nekoliko dana nešto pripremali i unosili u tu salu.“

A da će sve da bude jasnije, nije trebalo dugo vremena…

„U subotu smo imali neku utakmicu na Kalemegdanu, relativno rano, prije podne, oko deset. Mi smo bili dio neke sekcije, tako je bilo vrijeme, pri Crvenoj zvezdi. On je tamo radio. Mi ga čekamo, njega nema, vrijeme prolazi, 30, 45 minuta, nema ga. Onda ga ugledamo kako silazi niz one stepenice, a ogromna masnica ispod oka. I kaže nam: Riješeno je, od sada, neće više nikada da vas diraju…’“

Priznanje koje seže u daleku prošlost

„Bili smo zapanjeni, taj dan smo letjeli po terenu. E, to je kada igraš za trenera iz ljudske, dječije zahvalnosti. Njemu i njegovim ortacima, dvojica, trojica Zemunaca, koji su došli da nas odbrane. Tako je to bilo u to vrijeme. Zakazali su obračun sa ovima sa Dorćola, potukli se zbog nas, djece. E, to je moje odrastanje i vrijednosti koje su tada postojale…“

Kako će ga pamtiti, nekadašnji trofejni selektor Srbije, jednostavno i, iskreno.

„Ostavio je neizbrisiv trag na sve one koji su ga poznavali, radili sa njim… Svi koji smo prošli kroz njegove ruke, sjećamo se dobro, naučili smo mnogo od njega kao trenera i, čovjeka. Mnogo je rečeno, jedinstven, poseban čovjek…“

Uspomene naviru

Nekadašnji čudesni plejmejker je bio dio Duletovih crno-bijelih sa kraja 80-ih prošlog vijeka, uspomene naviru:

„Bio sam u ekipi koja je otišla na fajnal for Kupa šampiona u Gentu, ali i dio onog čuvenog finala Kupa Radivoja Koraća protiv Kantua. Bila je to jedna od najvećih internacionalnih pobjeda jer je trofej osvojen na našem terenu u staroj Hali sportova na Novom Beogradu. Kažem posebno ‘naj’, mislim u emotivnom smislu. Sjećate se društva, Marcorati, Riva, Tarner, Benson…Dule nas je predvodio. I poslije toliko godina, ne zaboravlja se ta atmosfera. Ušlo je ko zna koliko više hiljada gledalaca, bilo je i italijanskih navijača. Prava košarkaška fešta završena sa našom titulom u Humskoj i nacionalnim Kupom te sezone.“

Đorđević apostrofira ono što je bilo znak jednakosti sa Vujoševićem.

„On je stvarno živio košarku, cijelim svojim bićem, a dok je u glavi stalno odzvanjalo: ‘Košarka, košarka…’ I sada, kada se okrenemo, šta je sve ostalo iza njega, koliko titula, trofeja, igrača… Koliko je reprezentativaca izrađeno kroz neki Partizanov kult, koji je tada postojao. U odnosu prema nacionalnom dresu, to je i njegova zasluga i svih onih koji su sa njim radili. To je bilo uvijek velika tema, a posebno svih nas koji smo mogli da ‘dotaknemo’ seniorsku selekciju…“

Kao i ono što će teško ponovo da bude viđeno na ovim prostorima.

„Možda je bio i najveći stvaralac koji je prošao kroz našu košarku, slažem se sa Mićom Berićem. Dostojan nasljednik stare jugoslovenske škole. Imao je te principe, karakter, puno ekstra rada. Uđe u dvoranu, zaključa se i, zaboravi gdje je ključ, sve sa igračima. Veliki gubitak.“

Za kraj, priznanje

„On je za mene ludo hrabar, shvatio sam to još na početku mog treniranja. Kada je odreagovao kao stariji brat. Ali i njegovo bitisanje u Srbiji, u vremenu kakvo je, burno politički, čovjek koji je stajao iza svojih principa. I to je bio Dule Vujošević.“

„Direktno sam otišao u bolnicu“

„Još jedno moje sjećanje. Igrali smo u Beogradu protiv Cibone. Dobio je napad slijepog crijeva, opasno je rizikovao. Nije mogao da vodi utakmicu, zamijenio ga je Reba Ćorković. Završio je u bolnici, hitno operisan. Sjećam se da smo izgubili. Bilo mi je krivo zbog njega, onako sav tužan, poslije meča, direktno sam otišao u bolnicu. Sjeo sam sa njim, pričali smo o svemu… I tada je puno zdravstveno rizikovao. Eto, košarka i dijabetes, ‘sposobni’ su za svašta, pa i na pogubni uticaj na život. Mnogo u njegovom slučaju.“

(Sport klub)