Ovu poruku napisao je knjigovođa Jakov Medina (56), jedan od civila koji su u oktobru 1941. godine čekali strijeljanje. Njegove riječi, kao i pisma drugih žrtava, danas se čuvaju u Muzeju „21. oktobar“ u Kragujevcu.

Na današnji dan, 21. oktobra, navršava se 85 godina od masovnog strijeljanja civila u Kragujevcu, jednog od najtežih zločina koje su njemačke okupacione snage počinile na području Srbije tokom Drugog svjetskog rata.

Među ubijenima bili su učenici, profesori, radnici, zanatlije, trgovci i očevi porodica.

Pisma koja su nadživjela svoje autore

U Muzeju „21. oktobar“, smještenom u okviru Spomen-parka Šumarice, posebno mjesto zauzimaju posljednje poruke ljudi koji su znali ili naslućivali da ih čeka smrt.

Prema pisanju Telegrafa, sačuvana su 42 pisma, od kojih su neka izložena kroz fotografije požutjelih papira.

U tim porukama nema velikih riječi. Ljudi su pisali o djeci, suprugama, roditeljima, hrani i svakodnevnim obavezama.

Neki su se opraštali od najbližih, dok su drugi pokušavali da ih umire, nadajući se da će se ipak vratiti kućama.

„Miro, poljubi djecu umjesto mene“

Među posljednjim porukama nalazi se i oproštajno pismo Lazara Pantelića (48), direktora Druge muške gimnazije.

Svjestan da mu se bliži kraj, posljednje misli uputio je supruzi i djeci.

„Srca moja i duše moje! Miro, poljubi decu umesto mene. Slušajte mamu deco i čuvajte se. Zbogom za navek. Ljubi vas vaš tata Laza 21.10.1941.“

Sličnu poruku svojoj supruzi ostavio je i obućar Dragoljub Vasović (41).

„Draga ženo, možda ćemo se rastati za navek, budi dobra, slušaj majku i naš porod čuvaj.“

Njihova pisma svjedoče o ljudima koji su, suočeni sa smrću, prije svega brinuli o onima koje ostavljaju iza sebe.

„Lebac sutra nemojte poslati“

Jednu od najkraćih, ali i najpotresnijih poruka napisao je knjigovođa Jakov Medina.

„Lebac sutra nemojte poslati.“

U toj jednoj rečenici sadržana je svijest o tome da narednog dana više neće biti živ.

Njegov rođak, trgovac Avram Medina (28), pokušao je da umiri porodicu, poručujući da je dobro i da očekuje oslobađanje.

U pismu je naveo i da šalje 80 dinara, nastojeći da se pobrine za najbliže čak i u trenutku kada je njegova sudbina bila neizvjesna.

Đak tražio ručak, džemper i pekmez

Posebno su potresne poruke učenika koji su se našli među zatočenicima.

Pavle Ivanović (20), učenik Gimnazije, iz Topovskih šupa uputio je ocu molbu da njemu i drugu donese hranu i nešto tople odjeće.

„Tata, ja i Miša smo u Topovskim šupama. Donesi nam ručak, meni džemper i neki ćilim.“

U nastavku pisma zamolio je da im pošalju i pekmez, kao i da otac pokuša da razgovara sa direktorom.

Njegove riječi pokazuju kako su pojedini zatočenici, uprkos opasnosti, još vjerovali da postoji mogućnost da budu oslobođeni.

Jedan drugi učenik počeo je oproštajno pismo riječima:

„Dragi tata i mama, poslednji put...“

Poruka je ostala nedovršena.

„Sjećajte se mene jer me više nema“

Nisu svi zatočenici vjerovali da će preživjeti.

Metalostrugar Lazar Perišić (25) ostavio je kratko oproštajno pismo svojoj porodici.

„Sećajte se moji mene jer me više nema. Vaš nesretni Laza.“

Pisac Novica Milanović (30) u svojoj posljednjoj poruci pozvao je drugove da nastave borbu protiv okupatora.

Radnik Stevan Vuleta (45) takođe je ostavio kratku poruku svojoj djeci.

Među sačuvanim zapisima nalazi se i pismo trgovca Milovana Đusića (30), koji je, očekujući smrt, supruzi ostavio detaljna uputstva o porodičnom poslu, novcu i brizi o sinu Zoranu.

U pismu je razmišljao o budućnosti djeteta, njegovom školovanju i tome kako porodica treba da nastavi život bez njega.

Jedan od najtežih zločina u okupiranoj Srbiji

Masovno strijeljanje u Kragujevcu bilo je dio njemačke politike odmazde tokom Drugog svjetskog rata.

Njemačke okupacione vlasti primjenjivale su pravilo prema kojem je za jednog ubijenog njemačkog vojnika trebalo strijeljati 100 talaca, a za jednog ranjenog 50.

Racije u Kragujevcu i okolini započele su 19. oktobra 1941. godine.

Okupacione snage hapsile su stanovnike po kućama, ulicama, radnjama i školama, a među zatočenima našli su se i učenici i profesori Kragujevačke gimnazije.

Najmasovnije strijeljanje izvršeno je 21. oktobra u Šumaricama.

Prema istraživanjima Spomen-parka „Kragujevački oktobar“, u Kragujevcu i okolini strijeljano je 2.796 ljudi, dok se u istorijskim prikazima sreću i drugačije procjene broja žrtava.

Među ubijenima bilo je mnogo djece i mladih, a stradanje učenika i profesora postalo je jedan od najprepoznatljivijih simbola ovog zločina.

Šumarice čuvaju sjećanje već 85 godina

Danas se na mjestu stradanja nalazi Spomen-park „Kragujevački oktobar“, sa Muzejom „21. oktobar“ i memorijalnim obilježjima posvećenim žrtvama.

Posebno mjesto zauzima Spomenik strijeljanim đacima i profesorima, jedan od najpoznatijih simbola Kragujevca.

Svake godine, 21. oktobra, odaje se počast nevinim žrtvama i podsjeća na zločin iz 1941. godine.

Osamdeset pet godina kasnije, posljednja pisma i dalje svjedoče o prekinutim životima i porodicama koje su ostale bez svojih najmilijih.

Među njima je i poruka koja je nadživjela svog autora i postala jedno od najpotresnijih svjedočanstava kragujevačke tragedije:

„Lebac sutra nemojte poslati.“