Život Gorana Bareta obilježili su veliki uspjesi sa grupom "Majke", nezaboravni rok hitovi i brojne nagrade, ali i teške lične tragedije, gubitak supruge, narušen odnos sa sinom, te dugogodišnja borba sa zavisnošću.

Goran Bare preminuo je u 62. godini života.

Autentični Vinkovčanin bio je jedno od najprepoznatljivijih i najspecifičnijih imena hrvatske rok scene. Više od četiri decenije publiku je osvajao svojim glasom, beskompromisnim nastupima i pjesmama u kojima su se često ogledale njegove lične borbe.

Iza karijere frontmena legendarnih "Majki" krije se životna priča obilježena velikim uspjesima, ali i gubitkom voljenih osoba, dugogodišnjom zavisnošću, te bolnim odnosom sa sinom.

Rođen je 16. avgusta 1965. godine u Vinkovcima, gdje je odrastao u radničkoj porodici. Djetinjstvo i mladost proveo je u gradu koji je tada imao izuzetno živu rok scenu, a muzika ga je privukla još u osnovnoj školi. Posebno su ga fascinirali "Rolling Stonesi" i "Beatlesi", čije je ploče slušao na sestrinom gramofonu.

Već sa 12 godina sa prijateljima iz škole osnivao je prve bendove, a 1980. godine, kao petnaestogodišnjak, sa Marinom Pokrovcem osnovao je sastav "Duo debili". Zajedno su nastupili pred oko hiljadu ljudi u vinkovačkom Domu omladine, što je bio jedan od njegovih prvih značajnijih susreta sa publikom.

Tokom narednih godina nastupao je sa različitim lokalnim sastavima, a krajem 1984. godine sa prijateljima je osnovao "Majke", grupu koja će obilježiti njegov život i postati jedan od najvažnijih sastava hrvatskog roka.

U prvoj postavi, između ostalih, bili su Marin Pokrovac, Nedeljko Ivković Kilmister, Željko Mikulić Korozija i Ivica Duspara. "Majke" su se brzo izdvojile sirovim rok zvukom, energičnim nastupima i tekstovima koji nisu pokušavali da uljepšaju stvarnost.

Prve važnije koncerte održali su 1986. godine u zagrebačkom Lapidariju i beogradskoj Akademiji. Ubrzo ih je zapazio nezavisni izdavač Zdenko Franjić, a 1987. godine snimili su promotivni materijal "Majke zauvijek", koji je sadržavao 14 pjesama.

Međutim, početak njihove karijere obilježila je velika tragedija. U saobraćajnoj nesreći 1989. godine poginuli su gitarista Marin Pokrovac i još dvojica Baretovih bliskih prijatelja, Goran Matošević i Pavao Papo. Gubitak prijatelja snažno ga je pogodio, a uslijedio je i period u kojem se sve dublje suočavao sa zavisnošću.

Uprkos teškim okolnostima, "Majke" su 1990. godine objavile svoj prvi album "Razum i bezumlje", koji je postao jedno od ključnih izdanja domaćeg garažnog roka. Pjesme poput "Iz sve snage", "Zbunjen i ošamućen" i "Novi dani" pokazale su pravac kojim će bend nastaviti da se razvija.

Početak ratnih sukoba devedesetih donio je nove promjene, a originalna postava "Majki" prestala je da djeluje. Bare je u tom periodu eksperimentisao i sa drugačijim muzičkim izrazom, te je pod pseudonimom Hali Gali Halid objavio materijal koji je spajao rok, psihodeliju i elemente narodne muzike.

Godine 1992. ponovo je okupio "Majke", a uslijedio je jedan od njihovih najplodnijih perioda. Album "Razdor", objavljen početkom devedesetih, donio je pjesme poput "Budi ponosan", "Krvarim od dosade" i "Mršavi pas", koje su vremenom postale nezaobilazan dio njihovog koncertnog repertoara.

Uslijedili su albumi "Milost" iz 1994., "Vrijeme je da se krene" iz 1996. te "Put do srca sunca" iz 1998. godine. Upravo su ti albumi učvrstili status "Majki" kao jednog od najvažnijih rok sastava u Hrvatskoj.

Posebno mjesto u njihovoj diskografiji zauzima "Vrijeme je da se krene", čija je naslovna pjesma postala jedan od najvećih hitova benda. Veliki uspjeh doživio je i koncertni album "Život uživo" iz 1997. godine, koji je zabilježio snagu njihovih nastupa.

I dok je na muzičkom planu nizao uspjehe, Bare je privatno prolazio kroz najteže trenutke svog života.

Godine 1993. oženio se dugogodišnjom partnerkom Mirjanom, sa kojom je 1994. dobio sina Mirana. Porodična sreća, međutim, trajala je kratko. Mirjana je u decembru 1995. godine preminula od posljedica predoziranja heroinom, a njihov sin tada je imao tek godinu dana.

Bare je kasnije u intervjuima govorio o traumatičnom trenutku kada se probudio pored supruge i shvatio da je preminula. Njena smrt ostavila je dubok trag na njegov život, a muzičar se nakon tragedije suočavao sa ozbiljnim ličnim i psihičkim poteškoćama.

O odnosu sa sinom Miranom tokom godina govorio je rijetko, ali vrlo iskreno. Priznao je da nije bio otac kakav je želio da bude, te da je Miran odrastao uz baku i dedu.

"Moje dijete ne doživljava me kao oca, nemamo nikakav odnos... Žao mi je, ali mi je drago što sam uspio da ga odškolujem", ispričao je u jednom intervjuu.

Priznao je i da ga propušteni zajednički trenuci sve više bole kako stari.

"Ali opet sam zeznuo, znaš. Sve me to više muči kako starim. Sviraš pa zaboraviš, pa mu ne stigneš na rođendan, zaboraviš da mu čestitaš. Zeznuo sam, šta da ti kažem", rekao je.

Uprkos udaljenosti među njima, nikada nije skrivao ponos na sina, koji je završio dva fakulteta. U jednom od svojih najemotivnijih priznanja otkrio je i koliko mu je očinstvo značilo.

"Da nisam postao otac, ja ne bih sada tu sjedio, nego bih bio mrtav", izjavio je.

Bare se tokom života ženio dva puta. Nakon Mirjanine smrti upoznao je Tamaru, koja mu je pružala podršku tokom jednog od perioda liječenja od zavisnosti. Njihov brak je kasnije završen razvodom.

Zavisnost od heroina, sa kojom je počeo da se suočava još u mladosti, obilježila je veliki dio njegovog života. Tokom godina više puta je pokušavao da prekine sa konzumacijom droga i prolazio kroz različite oblike liječenja.

U jednom ranijem intervjuu otkrio je da se liječio tri puta, a otvoreno je govorio i o dugoročnim posljedicama koje je zavisnost ostavila na njegovo fizičko i psihičko zdravlje.

"Sad sam dobro koliko mogu biti, s obzirom na to da su te droge ostavile posljedice na moje psihičko i fizičko zdravlje. Nosim se s tim kako mogu i zadovoljan sam", izjavio je 2011. godine.

Godinama kasnije priznao je i da je bio na metadonskoj terapiji. O svojim problemima nikada nije pokušavao da stvori uljepšanu sliku, a iskustva sa zavisnošću i ličnim gubicima često su pronalazila mjesto u njegovim pjesmama.

Krajem devedesetih odlučio je da krene drugačijim muzičkim putem. Nakon novog razlaza "Majki" započeo je samostalnu karijeru, a nastupao je i sa pratećim sastavom "Goran Bare i Plaćenici".

Godine 2001. objavio je album "Izgubljen i nađen", koji mu je donio nagradu Porin za najbolji rok album. U tom periodu njegov muzički izraz proširio se prema bluzu, kantriju i nešto intimnijim aranžmanima.

Posebno se izdvojila pjesma "Put ka sreći", koja je postala jedan od njegovih najpoznatijih samostalnih hitova, a uslijedio je album "7" iz 2003. godine. Tri godine kasnije objavio je i samostalni album "Srce".

Ipak, "Majke" nikada nisu potpuno nestale iz njegovog života. Godine 2007. ponovo je okupio grupu, a povratak je obilježen koncertima i akustičnim izdanjem "Unplugged", objavljenim 2008. godine.

Novi veliki uspjeh stigao je 2011. godine sa albumom "Teške boje", koji je postao jedno od najvažnijih izdanja u njegovoj karijeri. Istoimena pjesma osvojila je publiku i kritiku, a album je na dodjeli Porina 2012. godine ostvario izuzetan uspjeh.

Bare i "Majke" tada su imali čak 11 nominacija, te osvojili šest Porina, čime su još jednom potvrdili svoj status na domaćoj muzičkoj sceni.

Nakon višegodišnje pauze, 2018. godine objavili su album "Nuspojave", kojim je Bare pokazao interesovanje za drugačije muzičke uticaje, uključujući eksperimentalniji rok i elektroniku. Album je takođe nagrađen Porinom za najbolji rok album.

Tokom karijere sarađivao je i sa brojnim poznatim muzičarima, među kojima su Džiboni i Lidija Bajuk, a njegove pjesme "Vrijeme je da se krene", "Budi ponosan", "Put ka sreći", "Teške boje" i "Mene ne zanima" postale su dio domaće rok istorije.

Bare je do kraja bio aktivan na muzičkoj sceni, iako su njegovu karijeru tokom godina pratili prekidi, promjene postava benda i zdravstveni problemi. U nedavnom razgovoru za IN magazin prisjetio se svojih početaka, ali i svega što je proživio.

"Da, da, srećan sam što sam živ. Ja sam mislio da ću umrijeti do 30", rekao je.

Na pitanje da li bi nešto promijenio kada bi mogao da razgovara sa mlađom verzijom sebe, odgovorio je da ne bi.

"Ma, to se ne može. Kao prvo, što ja sebi imam davati savjet kao mlađi ja? Znaš ono, bilo je tad drugo političko stanje, političko uređenje, a sad da o tome pričam, trebalo bi nam dva sata, a ne bih ništa ni mijenjao. Jer, kažem ti, ja sam živio tri života."

Upravo te riječi možda najbolje opisuju njegov životni put. Od dječaka iz Vinkovaca koji je sanjao o rok muzici, do jednog od najpoznatijih domaćih muzičara, Goran Bare prošao je kroz uspjehe, gubitke, zavisnost i brojne lične krize.

Uprkos svemu, muzika je ostala konstanta njegovog života, a pjesme koje je stvarao tokom više od četiri decenije i dalje pronalaze put do novih generacija slušalaca, prenosi Dnevnik.hr.